Univerzitet je, dakle, izvorište diskursa, načina doživljavanja i tumačenja svijeta, civilizacijski prauzor svih drugih uzora na koje referiramo u toku našeg postojanja, jer je on taj, koji je oblikovao naše učitelje, nastavnike, profesore, liječnike, inžinjere, sportske radnike, novinare, političare, a preko njih i njihovih narativa, sve ostale pojedince, koji su se u odnošenju sa tim ponuđenim modelima identificirali! Univerzitet, ne samo da je mjesto trenutno vladajućeg odnošenja, već i jezgra svih promjena u tim odnošenjima. Oni se u okvirima akademske zajednice propituju, analiziraju, kritikuju, mijenjaju, da bi se ta promjena plasirala dejstvom autoriteta, koji Univerzitet posjeduje unutar sveukupnosti društvenih kretanja.
Iz ovoga proizilazi da disfunkcionalnost zajednice, pada na teret visokog obrazovanja i njenih djelatnika, ukoliko njegove institucije postoje u okvirima te zajednice! Prava, ugled i privilegije, koje proizilaze iz pozicije univerzitetskog statusa, za sobom povlače, kako se to inače podrazumijeva, obaveze i odgovornosti! Obaveza i odgovornost akademske zajednice za stanje u društvu, ogleda se prije svega u ukazivanju na pogreške unutar sustava, tumačenje prirode, suštine, porijekla i posljedica tih neadekvatnosti i malformacija, te iznalaženje i prezentiranje rješenja, kao i preuzimanje incijative i aktivnog, djelatnog čina konkretizacije neophodne promjene! Akademska zajednica ima obavezu da njeguje duh promjene, unapređenja, usavršavanja, razvoja, a ne da održava status quo. Revolucionarni duh je po prirodi stvari sadržan u znanstvenom odnošenju spram svijeta, jer znanost propituje, sumnja, istražuje, otkriva novo, koriguje staro, odbacuje disfunkcionalno, netačno i neadekvatno. Znanstveni duh se temlji na razvoju, promjeni, koja podrazumijeva nadrastanje prethodnog stanja u pokušaju, da se dosegne stanje najsavršenijeg mogućeg oblika ljudskog postojanja.
Pripadnost znanstvenoj zajednici tako sadrži uvjet spremnosti, da se izađe iz okvira komoditeta, da se zauzme nekonvencionalni i nekoformistički stav, da se misli i djeluje fleksibilno, da se realitet sagledava iz različitih perspektiva i da se na osnovu tih, „običnom smrtniku“ nedohvatljivih perspektiva i na njima temeljenih uvida, stvara vizija koja će odrediti pravac kretanja zajednice ka boljem i uspješnijem sutra, oslobođenom barem djelića prethodno postojeće patnje!
Postavlja se pitanje, zbog čega onda znanstvena, univerzitetska zajednica ne iskazuje od nje očekivano djelovanje, odnosno, to djelovanje kada se i pojavi, ostaje na nivou sporadičnih, pojedinačnih, individualno- tragičnih slučajeva! Individualnih jer se radi o rijetkim pojedincima, a tragično, jer pored toga što u tom djelovanju ostaju sami, njihova naknadna egzistencija razvija određenu dozu tragedije, kao posljedicu segregacije, marginalizacije, izolacije i ignorancije od ostatka akademskog, ali i društvenog prostora u cjelini.
Odgovor je kompleksan, ali se može pojednostaviti uzimanjem u obzir samo površinskih, vidljivih faktora, odnosno u koliko se ne ide u dublju analizu temeljnih kauzaliteta.
Vidljivo je, naime, kako je akademski prostor, kroz protekle tri decenije, kontaminiran na višestruke načine od strane, prije svega političkih struktura, ali i sa njima blisko povezanih nacionalističkih i vjerskih agendi. Ta kontaminacija se ogleda u tome, da su te strukture sistemski prozvodile svoje kadrove, bez stvarnih znanstvenih kvaliteta, poslušnike, bez vlastitog mišljenja, komformiste, „konzervativnih svjetonazora“ prilagođenih dnevnopolitičkim potrebama, čija će poslušnost i odanost biti neupitna, zbog njihove svijesti o tome, da kao takvi mogu imati, takve privilegije, samo i isključivo u disfunkcionalnom društvu, poput ovoga.
Koristeći sferu uticaja svoga političkog zaleđa, ti pojedinci se brzo i efektno kreću kroz akademsku hijerarhiju, namećući svoje kvazi- vrijednosti ostatku znanstvene zajednice. Njihova uspješnost je najčešće zasnovana na tome da onemoguće druge pojedince u njihovom razvoju, da blokiraju promidžbu realne izvrsnosti, te da lažnim, spinovanim i plagiranim uradcima prezentiraju vlastitu nadmoć. Lobiranjima, za akademsku zajednicu, krajnje neprimjerenim oblikom socijalnog udruživanja, ostvaruju daljnje pozicije moći, temeljene na preglasavanju ili često apsolutnom izglasavanju, više ili manje neregularnih, nelegitimnih, nelegalnih i nezakonitih odluka, koje pokrivaju „demokratskom većinom“ nastalom na tom lobiranju, a koje podrazumijeva obećani interes za tebe, sutra, kao nagradu za podršku mome interesu, danas.
Obezbjeđivanje lažne demokratske većine, pri tome se ne zadržava na principima lobiranja, obećanja usluge za uslugu, već ide puno dalje i seže dugoročnije. Istim tim lobiranjima oni dovode svoje ljude na pozicije unutar visokog obrazovanja, blokirajući mogućnost da drugi, koji nisu njihovi dođu na te pozicije. Ovo se odnosi na kretanje unutar hijerarhije ali i na sam ulazak u sistem. Tako oni onemogućavaju, da oni koji nisu njihovi ili ne duguju njima, i pored svoje izvrsnosti, uđu u sistem, odnosno dobiju zaposlenje na Univerzitu, kao što onemogućavaju da oni koji nisu njihovi, odnosno ne pušu u istu interesnu tikvu, budu promovirani unutar hijerarhije na određene pozicije odlučivanja ili upravljanja.
Ovo seže čak tako daleko, da ti lažni intelektualci, onemogućavaju, remete, opstruiraju i blokiraju razvoj i napredovanje onih kadrova koji nisu njihovi. Tako oni promoviraju svoje magistre i doktore, a otežavaju put onima koji nisu „njihovi“. Proizvode svoje asistente i više asistente, docente, vanredne profesore, profesore, a otežavaju ili blokiraju napredovanje drugima. Oholost seže dotle, da se ne ustručavaju niti evidentnih zloupotreba, pa je sveprisutno zapošljavanje supružnika na istim fakultetima u okviru istog univerziteta, promoviranje supružnika u znanstvena i nastavna zvanja, zapošljavanje ljubavnica, kao i promoviranje istih unutar znanstvene, nastavne i menadžerske hijerarhije. Često je to krajnje drsko, pa se ne poštuju niti fundamentalne zakonske regulative i procedure, te imamo evidentirane slučajeve, da do ulaska u radni odnos ili napredovanja unutar univerzitetske hijerarhije dolazi bez javnih natječaja, koje propisuje zakon. Njihovu moć i poziciju unutar hijerarhije povećava upravo nedostatak sankcije za evidentno nepoštivanje pravila i zakona zajednice. Stiče se dojam da su oni kao i političari nedodirljivi, nedohvatljivi, svemoćni i svemogući, te se ostatak kolektiva, ako i ima trunke akademskog digniteta, ne usuđuje iskazati ga. Njihova se moć ogleda u njihovom udruživanju protiv drugih, spletkarenju, podmetanju, demonstracijama sile i moći nad „politički nezaštićenima“, te uništavanju i ponižavanju onih koji nisu dio njihove klike. Moć i uticaj im rastu ne samo zbog njihovih ostvarenih pozicija unutar hijerarhije i ne samo s obzirom na to da udruživanjima sa „istima“ ostvaruju snagu „čopora“ nespecifičnu za individualističku svijest i svjetonazor znanstvenika i intelektualaca, već i stoga što kroz „sumnjivo“ priskrbljene projekte, imaginarne i nepotrebne funkcije sa visokim platnim koeficijentima, pogodnostima dodatnih plaćanja i drugih benefita, postaju, za akademske prilike enormno bogati u odnosu na ostale članove akademske zajednice, te kroz tu vrstu pozicije moći dodatno izazivaju strahopoštovanje, ali i ostvaruju pozicioniranja i izvan akademske zajednice, jer im taj „višak“ novaca omogućava da se povezuju sa ostatkom lažne „društvene elite“, kroz druženja, pijanke, teferiće, zajednička luksuzna ljetovanja i zimovanja, te demonstraciju pokazne moći sadržane u mogućnosti apliciranja simbola sadržanih u posjedovanju skupocjenih predmeta, nekretnina i slično.
Suština poremećaja u funkcioniranju univerzitetske zajednice može se zorno predočiti primjerom segmenta koji se tiče rada Senata, kao najvišeg tijela Univerziteta. Članovi Senata su dekani svih fakulteta te po jedan predstavnik nastavno naučnog vijeća tih fakulteta, rektor i pet prorektora, te predstavnici studenata univerziteta. Kod na primjer izbora rektora, rektor ima pravo glasa iako on nije stalni član Senata već to postaje tek funkcijom rektora na koju ga bira Senat. Za rektora također glasaju prorektori, koje prema Statutu predlaže rektor, te imaju interesa da glasaju za svog rektora, a ni oni nisu članovi Senata sem svojom funkcijom na koju ih bira Senat, pri čemu će također nelegitimno glasati na izboru prorektora. Pri tome se rektor ne bira na osnovu kvaliteta programa, koji je ponudio, niti na osnovu kvaliteta svoje prezentacije, niti na osnovu akademskog, znanstvenog, niti menadžerskog uspjeha ili kompetencija, već samo na osnovu toga, koliko je rukica obezbjedio lobiranjem, odnosno obećanjima datim u četiri oka, onima koji imaju pravo glasa. Ovakav način biranja rektora je više nego diskutabilan, jer «vrišti» sukobom interesa i nelegalnošću glasanja rektora i prorektora.
Sporno je također i glasanje predstavnika nastavno naučnih vijeća, koji glasaju tajno, te se ne zna kako su glasali, a i da je javno glasanje, ne bi bilo legitimno, jer oni ne pitaju NNV fakulteta, kojeg prestavljaju, kako da glasaju, već glasaju po svom nahođenju, odnosno u skladu sa dogovorom, koji postignu sa stranama, koje lobiraju za njihove «podignute rukice». Sporni su i glasovi studentskih predstavnika, kojih ima tri, s obzirom da se i njih lobira, namjesto, da su oni otišli u svoju bazu po mišljenje, odnosno da su pitali studente, koga oni žele za rektora.
Kako je vidljivo iz svega, izbor čelnog čovjeka i kasnije njegovih poboćnika je više nego upitan sa aspekta legitimnosti i legalnosti sprovedbe, a sve je očito usklađeno «i teorijom i praksom» sa potrebama i interesima akademskih «odabranika», koji su političke principe preslikali u akademsku zajednicu, za svoj interes a u skaldu sa političkom i njihovom potrebom, da se sistem, takav, kakav je, slučajno ne koriguje i ne mijenja.
Taj sloj akademske zajednice, ne samo, da je instaliran od strane političkih struktura mimo svojih stvarnih kvaliteta, već on dugoročno nema znanstveog uratka, jer bavljenje svim tim igrama moći, ne ostavlja prostora za intelektualni rad, istraživanje i publiciranje. Oni svoje bibliografske reference uglavnom lažiraju, plagiraju, objavljuju u „suradnji“ sa više drugih koautora, koji ih dopišu, ili pak za njih istražuju i te radove pišu drugi, koje oni plate iz svojih finansijskih viškova.
Takvi, dakle ne samo da nemaju potrebe niti želje da kritiziraju i mjenjaju postojeće društvo, koje ih je stvorilo i pozicioniralo i bez kojeg ne bi bili to što jesu, već niti ne doprinose znanstvenom razvoju, jer ili nisu za to sposobni ili ih to ne zanima s obzirom na druge vrijednosti, koje su im prioritet, poput novca, moći i uticaja. Oni su ti koji narušavaju ugled akademske zajednice u cjelini, uništavaju povjerenje zajendice kroz evidentne afere, koje prenose mediji, kao i krivične istrage i procese, koji se s vremena na vrijeme selektivno pokreću protiv njih, te uglavnom nikada ne dovršavaju, već samo imaju funkciju toga, da ih se stavi pod političku kontrolu, kojoj su izmakli.
Teško je u jednom pisanju obuhvatiti sve nedostatke i neregularnosti, koje odlikuju našu akademsku zajednicu, ali cilj i nije bio, da se ona, na taj način, do kraja ogoli, već da se ukaže na njenu odgovornost za stanje u društvu! Akademska zajednica, a prije svega univerzitet kao njeno središte, koje doživljavamo u svjetlu moralno potentnog izvora, mora se okrenuti svojim idealnotipskim temeljima, glasno progovoriti o svojim nedostatcima, ukloniti ih, povratiti povjerenje šire zajednice, te krenuti tako reformiran u proces kritike i izmjene postojećeg društva!
Nema komentara:
Objavi komentar