Nije prvi put da je Zenica Grad. Desilo se to 1882. godine kada Grad Zenica dobija svoju dvostruku ulogu, ulogu centra Opštine i centra novog Ze sreza. Austrougarska vlast uviđa da gradonačelnik treba da bude građanin Zenice, naravno poštujući autohtonu tradiciju, kulturu i običaje i time pridobijajući stanovništvo kasabe, trgovce i zanatlije kao nosioce privrednog razvoja Zenice. Pa su tako prvi gradonačelnici u Zenici bili: Sulejman Arnaut, Ahmet Mutapčić, Esad Alikadić, Alija Haramandić, Muhamed Tarabar, Osman Mutapčić, svi iz gradskog jezgra Zenice, takozvani ,,kaputaši", za razliku od ondašnjih seljaka koji su bili u narodnoj nošnji, prepoznatljivi po njoj, po pripadnosti kraja iz kojeg dolaze i za koje je Carina zaista i bila Carina, granica selo-grad.
Tradicija se nastavila i za vrijeme Stare Yu, da bi dolaskom Titove partije na vlast ta partija postavljala svoje načelnike. Načelnici su bili uglavnom iz Zenice sa izuzetkom par njih koji su prethodno bili uspješni privrednici i samim tim stekli tu čast da obavljaju posao načelnika tadašnje Opštine Zenica. Mnogima je to bila odskočna daska za višu funkciju u Sarajevu, dok je jedan od načelnika žrtvovao i svoju slobodu odlazeći na robiju ali ostavljajući itekako pozitivan trag svoga rada u Zenici, trag koji je i dan-danas itekako vidljiv i zahvaljujući tome čak jedan dio Bulevara nosi njegovo ime.
Dolazi demokratija, slobodni izbori i u Zenici se redaju načelnici čija imena je teško zapamtiti čak i hroničarima Zenice. Ipak pojavljuje se jedan, koji je imao čast postati i prvim Gradonačelnikom Grada Zenice čije će ime svakako biti upisano velikim slovima u historiji Zenice. Lako je pobjeđivao na izborima, prvi put 7:3, drugi put 7:1, i treći put 7:4, i sve to protivnike iz druge po redu po veličini partije iz Zenice.Nažalost njega više nema, da bi na zadnjim izborima u jednom vakumu, u jednoj praznini, šoku koji se zbio, voljom građana bira se Gradonačelnik koji se razlikuje od gotovo svih načelnika novijeg doba, sa svojim 100% im pristalicama i 100 %im protivnicima kada je riječ o njegovom vođenju Grada. Nema sredine baš kao što i on nema sredine. Nema tolerancije, nema razumijevanja, nema one pozitivne energije, najposlije nema one ljubavi prema Gradu. Vrijeme će pokazati da li je njegova politika ispravna ili nije, ali piscu ovih redova je ta politika ipak suprotna njegovom uvjerenju kako se vodi Grad, odnosno kako su Grad vodili ,,kaputaši".
autor: Ibrahim Emić
Nema komentara:
Objavi komentar