O ljudima koji danas trabunjaju o slobodi...

Ovaj članak bih mogao biti nastavak priče “Ti radi, a drugi nek ti ševi ženu”. Priče o ljudima koji šute i rade i ništa im ne treba. Onima koje ne zanima ni radnopravni status, ni Zakon o radu, a kamo li politika i stanje u državi. Nekada davno, u “Titovo doba” i ja sam bio jedan od njih. Ljudi koji su šutili i radili i ništa im nije trebalo... NIje me zanimalo ništa od gore navedenog, ali ne zato što što se “nije smjelo pričati”, ili zato što je to bilo “vrijeme mraka”, kako ga danas nazivaju, već zato što sam imao sve što jednom radniku treba. Od osmočasovnog radnog vremena, sloboodnih vikenda, godišnjih odmora, redovne plate do uplate za PIO i zdravstveno osiguranje. Dakle, sve ono što stoji u jednom članku “Opće deklaracije o pravima čovjeka” donijete 10. decembra 1948. na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija imali smo u bivšoj državi. Zemlji, za koju kažu da je bila država Srba jer su navodno Srbi bili ti koji su ugnjetavali ostale narode i norodnosti u toj državnoj zajednici pod nazivom Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Međutim, nećemo o tome, nećemo o “vremenu mraka”. Gluho bilo, samo neka je prošlo...

Stigla nam je toliko željena SLOBODA u kojoj ćemo na jedan demokratski način reći sve što nam je na jeziku. Dvije decenije nakon oslobađanja od režima jedna radnica je za Centar za građansku suradnju Livno progovorila anonimno o tome kako su u današnje vrijeme radnici postali ravni robovima, jer privatnici misle da, ako su ti dali plaću od 600 KM, dužan si im biti stalno na raspolaganju. “Nema veze što te plaćaju samo 8 sati dnevno, prisiljen si raditi prekovremeno, vikendom i blagdanima, duže bez ikakve naknade, a ako se slučajno suprotstaviš dobiješ otkaz, a svjesni su da ti je posao prijeko potreban”, kazala je anonimna radnica koja je u istom tekstu i poručila:

Recite glasno da svi znaju za koga radite i u kakvim nehumanim uvjetima jedan čovjek zaradi za koru kruha! Možda nećete promijeniti ništa, ali to ne znači da moramo odustati, šutjeti i ne trpite što ne morate! Zaslužili ste biti plaćeni svaku marku i vikendom sjediti doma, uživati u ručku s obitelji, otići u šetnju i posvetiti se onima koji znaju koliko vrijedite.

Toliko o današnjojn slobodi govora. Pametnom i išaret dosta... E, sad, mene zanima kakva je ovo SLOBODA GOVORA? Kakva, ako nakon dvije decenije imamo situaciju u kojoj je radnica za Centar za građansku suradnju Livno progovorila anonimno o tome kako su u današnje vrijeme radnici postali ravni robovima? Molim svekoliku javnost da obrati pozornost na slijedeće: “Jedna radnica progovorila anonimno!?”. Progovorila anonimno, anonimno, anonimno... sloboda – anonimno, sloboda – anonimno. Nije li to trabunjanje o slobodi? Neko ti da, ili se izbori za tvoja prava 1948 godine, a Ti 50 godina poslije, sve to zajebeš, izabereš dio zemlje i narod s kojim ćeš se jebavat oko toga šta je to sloboda, šta vrijeme mraka, a šta trabunjanje o slobodi....

Možete, a ne morate mi odgovoriti kakva je to sloboda. Ako više volite ili ako vjerujete u slobodu, poslušajte ovu anonimnu radnicu i recite glasno da svi znaju za koga radite i u kakvim nehumanim uvjetima jedan čovjek zaradi za koru kruha. Znam da niko od vas neće reći za koga radi i pod kojim nehumanim uslovima. Znam, jer znam da postoje ljudi koji čak i vraćaju dio plaće svom poslodavcu jer je ovaj morao uplatiti na bankovni račun “minimalac” od 460 maraka, minimalac za koji njegov gazda smatra da mu je previše. Zato trabunjajte o slobodi. trabunjajte o političarima koji su podigli svoje dodatke na plaću sa 600 na 800 maraka pod nazivom “dodatak na odvojeni život”. Delegati u Zastupničkom domu od 2011. godine primaju naknadu od 800 KM, a ovi u Domu naroda su samo donijeli odluku da se izjednače... Trabunjajte o njihovim toplim obrocima koji se kreću i do 800 maraka, tako da njihovi dodaci i topli obrok izađu na 1.600 maraka bez uračunate (ne)zarađene plate. Vi trabunjajte o “vremenu mraka” i izlasku iz njega, a ja ću o ljudima koji danas trabunjaju o slobodi.

Ako je "sloboda pravo da se kaže ljudima ono što oni ne žele čuti", onda sam ja slobodan, a robovi su svi oni koji ne smiju reći glasno ono što nije smjela ni anonimna radnica iz Livna. Naime, ona je rekla pod kojim uslovima radi ali ne i za koga.