Pitaju me često; zašto sam prestao pisati o prirodnoj ljepoti naše nam domovine, našeg grada, naše mahale. Jel to Isakoviću više nema ljepote o kojoj se može pisati? Ima! Dakako da ima ljepote na pretek ali na njihovo pitanje odgovorim jednim jednostavnim retoričkim pitanjem.
Kome?! Kome pisati o ljepoti, koga je više briga za ljepotu? Da pišem o ljepoti onima koji su rehabilitovali Čiča Dražu?! Njima da pričam kako je BiH lijepa, ili onima što su ubili oca djevojčice jer nije dozvolio bludan brak sa svojom kćerkom, njima da pričam o ljepoti? Onima koji tvrde da ja, kao musliman izgledam drugačije i imam drugačiji oblik glave. Da takvima pjevam ili pričam o ljepoti?! Onima koji su mene i mog druga jetima (dijete šehida) i još hiljade djece BiH oštećene ratom nazvali; djecom nastalom iz prljave tečnosti, djecom zulumćara, zbog učešća u protestima, da bi se poslije opet dusali u prsa kao pravobranioci Bošnjaka i Bošnjaštva. Zar njima ja da ljepotu opisujem. Onoj stoki što spolno opći po "rijaliti šovovima" i tvrde da predstavljaju BiH. Hvala, ali ne hvala.
Iz dana u dan čitam Šantićev vapaj "Ostajte ovdje" ali mi nažalost sve besmislenije djeluje. Sve me više privlači ideja zauvječnog odlaska, ostaviti tu ljepotu, opjevanu i neopjevanu, viđenu i neviđenu, ostaviti je kukavički, pružiti ruku zlu i čestitat pobjedu. Sve više me obuzima misao da Unu, Sanu i Neretvu zamjenim norveškim fjordovima ili islandskim gejzirima da bezdušno pišem o sirovoj ljepoti Santa Marie, o svijetlima Pariza i Bečkim večerima. "Najveći jad je ostaviti dom, od nemila do nedraga, pred sudbinom zlom", neču biti ni prvi ni posljednji koji je otišao zbog nemogućnosti za borbu.
A bio sam ja već tamo, vidio sam zrno dunjaluka i iza Save, vidio svakakve neke ljepote al' tuđe. Tuđa zemlja, tuđi ljudi, ptice, rijeke sve je tuđe, sve je lijepo samo osjećaj gorak. Zar ugasiti viševjekovno ognjište zbog ovih baraba, zbog Bakira i još stotine takvih kao on. Sto puta mi kazaše da javno ne upirem prstom a ja hoću, i to srednjim, u svakog od njih.
Ovo je moja zemlja, naša zemlja, zemlja moga babe i mojih djedova, zemlja Goranovog tate i njegovih djedova. Ja je sa svom ljepotom njenom, sa svim rahatlukom i merakom nosim sa sobom, nosim je svuda. I kad ponesem u bijeli svijet svoju ljubav biće jača od vaše.
Sva ona naša djeca od Aljaske do Australije nisu otišla nego su otjerana i sva ona nose crno bijeli pečat ljubavi i mržnje, svi oni vole domovinu a vas preziru, vas psuju isto kao i ja. Bilo kako bilo, mi smo za vas samo "kere varošanke" što laju na mjesec, nismo bitni, novac je jedini stanovnik koji je bitan, a i on sve više odlazi iz domovine.
Pjevat ćemo mi još o ljepoti, to nam je obaveza, svaki umjetnik ima zadatak da voli domovinu više od svega, tako i postupamo, po cijenu da odemo u ilegalu. Zatvaraju nam biblioteke, muzeje, teatre, ali dušu bosansku zatvorit ne mogu, ona će zauvjek k'o ljiljan cvjetati, biti i bosa i prkosna a najviše ponosna...
Nema komentara:
Objavi komentar