Osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život...

Mostarski maturanti koji su uzvikivali ustaške parole
nosili majice sa likom Ante Pavelića: http://novi.ba/

Alem Isaković, za blog 32 –vijećnik

Iskreno te žalim dijete, nije mi žao mene i nas bolan, žao mi tebe i tvojih drugova, što "pišate" po najboljim danima svojih života. Uništavate možda jedine dane života koji bi bili sretni i bezbrižni. Uopšte nije bitno sirotani, čiju vi to majicu nosite, koga veličate, bitno je da ste svoj dan i svoju noć prodali za nečiju ideju, za nečiji hir.

Vidiš sine, možda je pogrešno što te tako nazivam, stariji sam od tebe tek nekih sedam do deset godina, nedavno sam bolan i ja na maturi bio, nisam ja matora drtina koja ne razumije mlade, ja sam bolan jučer bio vi. Al vidiš dijete drago, mi svoju maturu, ekskurziju i sve te zadnje dane škole nismo prodali niti za jednu ideju, niti hir. Imali smo mi sine zaluđenika poput tebe, što su "furali" Gavrila. Da li znaš kako smo ih zvali? Seljaci! Da dečko, seljaci. Šikanirali smo ih, tjerali ih od sebe, djevojčice su bježale od takvih, jednostavno ih nismo željeli. Imali smo mi problema sa policijom tada ali zato što smo u tri ujutro pjevali gradom.

Vidiš dijete vjerovao ti ili ne, mi smo pjevali "Krivo je more", "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac", "Lipe cvatu". Vidiš sine mi nismo mislili na Pavelića, Mihailovića pa nismo čak pominjali ni Aliju, Zajku, nikoga sinko moj. Vidiš meni je tad bitnija od svih naroda, svih pokreta i svih ratova bila jedna malena iz IV-2, i njezina bijela haljinica. I vidiš sinko, ja sam u tom periodu pobijedio u svom ratu, okačio bijelu zastavu na jarbol.

A šta ti radiš nesretniće, kamenicama tučeš prolaznike, urličeš parole kojima ne znaš ni porijeklo ni značaj, i sve to u danima kad treba da slaviš svoje odrastanje, kad postaješ čovjek. Da li ćeš na taj način postati čovjek? Nećeš dijete, vjeruj mi da nećeš, cijeli život ćeš ostati niko, ili ćeš biti smrad ili se kajati što si bio smrad. Poslušaj moj savjet dečko, ne daj da ti kače zastave, ne na vaš dan. Odi popij koje pivo, nađi neku haljinicu koju ćeš do jutra prebaciti preko ramena. Drago dijete zajebi politiku, zajebi Pavelića i ostale sve, imat ćeš ti vremena za njih, sad kad su ti svi putevi otvoreni, osvoji jedno srce samo jednom pjesmom i pamtit ćeš je cijeli život, ispiši na majici njezino ime, to neka ti bude dres.

Jedno jutro ćeš se probuditi poslije deset godina i biti nesretan što si sebe dao, sebe i svoj dan, za glupost, a mogao si biti na puno boljem mjestu, vjeruj mi.

Vidiš, moji drugovi su se razišli; neki su postali komunisti, neki nacionalisti, akademici, umjetnici a neki su pak ostali samo ljudi, ali svi se podjednako i sa istim žarom sječamo tih najljepših dana života koje nismo dali nikome i ni za što. Ja te žalim sinko moj, a ti kako hoćeš...