Tko mi može obećati da se neće pucati, da neće biti izbjeglica i gladi...

Drago mi je da imam prijatelja koji nije podlegao uticaju medija. Drago mi je da postoje i oni čiji um ne mogu kontrolisati, a jedan od njih je Alem Isaković, koji ponovo uzima ulogu 32 vijećnika...

"Novi vavilon zaboravlja priču o starom", citat Marka Šelića-Marchela vješto ukraden mojom, kako kažu, "plagijatorskom" rukom. Rodio sam se u svijetu najodvratnijih hulja i nakaza, rođen u onim zlim vremenima kad se đavo doselio na Balkan. Iz posljednje generacije rođene u Titovoj ostavštini, na rodnom listu mi bila vatra, simbol cvata proleterskog plamena,simbol snage jedinstva i simbol koji je predskazivao buduću vatru i pakao,tad je zadnji put i cvao plamen udruženih snaga proleterskih. 

Za moj prvi rođendan zapucalo se u Vukovaru i Kninu, a već pred moj drugi rođendan vatra sprži i Sarajevo, pucalo se prije toga u Bijeljini i Brčkom a već za nekoliko dana bogami pade prva naprava i na moju mi Zenicu. 

Kao dijete nisam znao da se klikeri mogu igrati i izvan skloništa, nisam znao da postoje avioni koji ne nose granate nego sretne putnike, nisam znao zašto babo nije bio danima kući i zašto su svi plakali kad bi se vratio i kraj svijeće nešto tiho govorio mami, djedu i neni. 

Rat! Glad! Mrlje su koje se nikad neće izbrisati iz sjećanja jer su to prvi kadrovi koje sam vidio i upamtio. Strani ljudi, uplakani, sa kariranim torbama su došli u kolonama, ja sam se plašio, oni su iz Srebrenice, došli su da žive kod nas, majka mi je rekla one godine kad mi se rodila sestra i Daytonski sporazum. 

Mi smo bili jedna od prvih generacija školaraca u posljeratnoj BiH, u etnićki poprilično čistim ali higijenski ne uslovnim učionicama učili smo prva slova, brojeve, po prvi put se susretali sa onim nekim ljudima koji su živjeli tad samo u knjigama, a koji su nam ukrali djetinstvo koji su od nas napravili veliku grupu odraslih sedmogodišnjaka, njihove odvratne face su se cerile iz udžbenika, mi smo ih šarali, crtali brkove i rogove. 

Ja im to oprostiti ne mogu,(nit njihovim nit našim, već i njihovim i našim, onako kako je rečeno na ZAVNOBiH-u) najljepše vrijeme života sam plakao jer majka plače, a ona je plakala jer je bila spremna da u svakom trenutku umjesto babe na vrata pokuca vojnik sa telegramom, hvala Bogu nikad nije pokucao, babo je dolazio svaki put. 

Sve bih ja to uredno zaboravio kao što sam dosta stvari zaboravio, da nije onog Marchelovog stiha, da li zaista polahko Novi Vavilon zaboravlja priču o starom, da li Vavilonci ponovo žele kaznu, vatru, smrt.
Kažu da je vrijeme da osnivam sopstveni dom i porodicu pa postavljam sebi jednostavno pitanje. Da li zaista kao u priči o Vaviloncima ponovo pravimo toranj da probodemo Boga, da li to ponovo prizivamo đavola i pravimo mu prijestolje. 

Sve je jači miris baruta u zraku, sve češće čujem odvratne riječi:"onda je ovako počelo". Tko mi može obećati da se neće pucati, da neće biti izbjeglica i gladi, da će avioni voziti samo putnike, da Novi Vavilon neće proći kao stari. Tko može obećati mojemu djetetu kad se rodi da mu se neće raspast država, da za njegov prvi rođendan se neće zapucati po nekom sirotom gradu i da neće čekati kao tata deceniju da proživi odloženo djetinjstvo. Proći kao dijete rušenje Vavilona i kaznu Božiju, pa dvadeset godina poslije u Novom Vavilonu na svijet donijeti novi život velika je hrabrost i ja se divim onima koji je imaju...

Ovaj tekst nije nužno prisjećanje na ratna razaranja, i povlačenje ratne tematike, već samo autorov apel na povlačenje paralele između sadašnjosti i ne mile nam prošlosti, na upoređivanje sadašnje situacije sa onom iz "devedesete". 

Separatistički pokušaji sa jedne strane oglušivanje sa druge, vjerski ekstremizam. Nacionalistički političari kao vođe svojih naroda, ponovno pojavljivanje vjerskih vođa duboko u političkoj sceni. Od prije tanka nit se ponovo zateže sa svih strana, jos je samo pitanje koliko je jaka, kada i kako će ovaj put da pukne...

autor: Alem Isaković