Babo, ne idi prema Doboju sve je puno ćirilice po cesti...

Piše: Alem Isaković

I tako neki dan uz jutarnju kaficu i cigaretu odlučim da uljepšam atmosferu slušanjem radio programa, iako je vjerovatno bolji izbor bio da pustim laganu opuštajuću muziku sa "you tube", ipak odlučim poslušati sta se to zbiva u našem gradu i okolini. Lokalni radio i jedna lijepo uređena emisija ,u kojoj se slušaoci javljaju i u 8 sati ujutro bjesomučno govore o svakodnevnim problemima i nedaćama na koje nailaze. 

Nema ljepseg početka dana od slušanja tuđih problema, zar ne? Neki se žale na neefikasnost policije, neki na strogoću iste, nema grijanja, skupa struja, poštar ne donosi izvještaje iz banke na vrijeme, žale se na sporost ljekara, na velike redove u čekaonicama, na glasnu muziku kod komšija na spratu iznad njih a poslije 11 sati, na pse lutalice, na zagađenje zraka, neki su ljuti, zašto se nije pomračenje vidjelo u Zenici, zašto je Bazdarevic ostavio Medunjanina na klupi. Većinom su to osnovane i opravdane pritužbe. Po boji glasa se da ocijeniti da to u mnogome zovu umirovljenici koji ionako nemaju drugog posla u ta doba. Helem, nikako mi neće biti jasno kako svako jutro 15 do 20 osoba se javi na 15 do 20 radio stanica, galame, prijete, kunu, poneki pak i psuju, a na proteste izadje 50tak promrzlih građana koji, paradoksalno, jadni i ne znaju za te radio stanice jer većinom ili nemaju vremena za slušanje radija ili nemaju radija ili nemaju struje. 

Sve bi to bilo uredu i jutro bi prošlo ugodno kao i svako, da se podkraj emisije u program ne javi jedan gospodin. Po glasu se može ocijeniti, neke srednje dobi, od 40 do 55 godina, po načinu govora vidi se da je gospodin "načitan". Jako pravilno izgovara riječi i govori tečno bez stanki, međutim od svega ostalog njegov problem mi ostade najzanimljiviji. Kaže čovjek, ne može se ugodno i sigurno voziti cestama BiH dok su na njima postavljene ćirilične oznake, nije siguran za volanom i ometaju ga u toku vožnje.Uh, zamislih se, majku mu to je veliki problem, sigurnost u saobraćaju nam je od velike važnosti. 

Bacim se ja odmah na individualno traženje rješenja za ovaj problem, i tako tražeći, a u ne dostatku pametnijeg posla odlucim sipat "čorbe" za jedno 10 KM i dat se na put, malo istražiti. Vozim se tako i gledam, stvarno imaju oznake na ćirilici, jebote stvarno smetaju, pored nekoliko njih sam prolazio toliko sporo da nisam znao da li motor uopšte radi. Pošto sam imao u rezervoaru goriva i od prije, stigoh ja skoro do Doboja. Vidim veliki natpis, "Dobro došli u Republiku Srpsku" , pa na ćirilici, pa na latinici, pa i na stranim jezicima. Kontam, vraćaj se nazad "anam u njiha" je sve ćirilica kraj puta, neću da izgubim glavu, to je nesigurno skroz. 

Tako u povratku zaokupljen nesigurnošću na cesti zbog ćirilice i činjenicom da jedva preživi zbog tog, tobože, Ruskog pisma, uopšte ne primjeti rupe na cesti dužine i širine klasićnog mezara a ni u dubini ne zaostaju puno, nisam zapazio da na većem dijelu magistralog puta M-17 nema zaštitne ograde i to na dijelovima uz rijeku, ne vidjeh ni da od Zenice do Doboja ima oko 50 "divljih" uključenja na magistralu, nijedan dio šume nije zaštićen ogradom, jer šta fali ako mi medvjed ili neka druga "pitoma" životinja izađe na put, ako sam preživio ćirilicu preživjet ću sve. 

Nema veze što kamioni voze sa par tona prekomjernog tereta, što voze po 10 sati bez pauze, jebo to, to je ništa naspram strahote koju sam vidio na tabli koja oznaćava grad Doboj, ćirilica jebote, ono najgore što jednog šofera može zadesiti. Sav isprepadan dođem kući, popijem malo vode i šećera i kažem ocu: Babo, ne idi prema Doboju sve je puno ćirilice po cesti, ne daj Bože kakve havarije...