- „Boriš se za prava građana, za građansku slobodu, a onda na svoju ruku tako reaguješ oko zastave koja nekima predstavlja sve što ova država treba da bude.“
Ponedeljak, 22.09.2014. godine. Sarajevo. Predstavnički dom. Dvije grupe aktivista. Jedni skupljaju potpise, drugi stoje malo niže, okruženi zastavama sa ljiljanima i transparentima. Nekad su bili jedna grupa. Bila sam prisutna polovinom maja ove godine kada je Beko, dežurni za potpise, uklonio zastave sa ljiljanima na svoju ruku i uzrokovao revolt među ostalim aktivistima, koji su odmah odlučili da se udalje.
Kad sam ih pitala zašto, razloga je bilo mnogo: Ovo je zastava Bosne; ovo je historija naše domovine, a on je samo bacio na zemlju; moj sin je poginuo pod ovim simbolom; Ja sam se borio za našu domovinu pod ovim znakom, a on će meni sada samo doći iz inostranstva i tek tako je baciti; SDA rek'o da je Muslimanska, pa sve ove budale povjerovale, a nisu se ni informisali da vide da je ovo simbol Bosne još prije Islama; itd.
Mjesecima je bilo sve mirno. Grupa građana, pod (bar prividnim) vodstvom Beke zbog kojeg sam nekada ganjala informacije iz policije i tražila pomoć da ga puste iz pritvora, je stajala na svom dijelu ulice i skupljala potpise.
Čula sam da su postali Vijeće Građana i nije mi bilo drago kad su na televiziji rekli da su plenumi postali vijeće građana – to je bila laž. Plenumi su ostali ono što su bili od početka: otvoreni za sve građane i bez ikakve potrebe za Vijeće Građana.
Druga grupa aktivista se locirala malo niže, čuvajući simbol domovine koja im je u srcu, predstavljali ravnopravnost, širili svoje mišljenje kroz transparente koje su sami pravili. Međutim, šta se dešava tog ponedeljka kojeg spomenuh na početku? Ispred predstavničkog doma Federacije dolazi i Mehmedović Lutvo, čovjek kojeg cijela Bosna poznaje kao jednog od najpoštenijih kada je u julu 2012 vratio pola miliona maraka koje je našao u Sarajevu.
Lutvo doalzi sa crvenim kombijem koji je parkira na trotoar nedaleko od Beke, na kojem stoji znak da je vozilo osobe sa posebnim potrebama, i Lutvo stavlja zastavu sa ljiljanima na svoje auto. Ostavlja kombi sa transparentom i zastavom, dolazi da popriča sa aktivistima niže od Beke, aktivistima okruženim ljiljanima, koje (bar prividno) vodi Fehim.
Odjednom. Beko uzima zastavu, skida je sa kombija i odbacuje na travu. Stojimo u šoku. Lutvo uze zastavu i vrati je na svoje auto. Beko prelazi cestu i odlazi pričati sa policajcem ispred Doma. Ubrzo dolazi policiski kombi, iz njega izlaze tri specijalca i prilaze kombiju da pričaju sa Lutvom.
Pitanja su bila standardna. Razgovor je bio fin. Ali, realno, nikom nije prijatno kad mu priđe policija. Pitam se kako je jedan aktivista, u ovakvoj situaciji, mogao da zove policiju drugom aktivisti bez ikakvog razloga?
Da li je moguće da je Beko toliko nerazuman o situaciji, o stanju u Bosni, a tu je svaki dan i (bar prividno) bori se za prava građana? Da je znao da je Lutvina prija nana Fata (Fata Orlović) bil drugačije postupio?
U svakom slučaju, sve mi je izgledalo kao neko ogromno licemjerstvo od strane Beke: Boriš se za prava građana, za građansku slobodu, a onda na svoju ruku tako reaguješ oko zastave koja nekima predstavlja sve što ova država treba da bude. Mnogi se 1990-tih sjećaju kao doba sanjarenja, doba kada nismo vjerovali da rata može biti u našoj nam divnoj Bosni, a to je bio znak tog sna, države u kojoj svi možemo da živimo, države gdje su građani složni. Možda neki smatraju da ljiljani nisu simbol ovog, ali: da li imamo pravo da otmemo zastavu onima koji to ovako vide? U svakom slučaju, da jedan aktivista zove policiju drugom je, po mom mišjenju, ne shvatljivo.
Lutvo je morao da pomjeri svoj kombi jer je bio nepropisno parkiran, ali se vratio sa svojim transparentom i zastavama i sjeo nazad na svoje mjesto.
autor: M. Avdić
Ponedeljak, 22.09.2014. godine. Sarajevo. Predstavnički dom. Dvije grupe aktivista. Jedni skupljaju potpise, drugi stoje malo niže, okruženi zastavama sa ljiljanima i transparentima. Nekad su bili jedna grupa. Bila sam prisutna polovinom maja ove godine kada je Beko, dežurni za potpise, uklonio zastave sa ljiljanima na svoju ruku i uzrokovao revolt među ostalim aktivistima, koji su odmah odlučili da se udalje.
Kad sam ih pitala zašto, razloga je bilo mnogo: Ovo je zastava Bosne; ovo je historija naše domovine, a on je samo bacio na zemlju; moj sin je poginuo pod ovim simbolom; Ja sam se borio za našu domovinu pod ovim znakom, a on će meni sada samo doći iz inostranstva i tek tako je baciti; SDA rek'o da je Muslimanska, pa sve ove budale povjerovale, a nisu se ni informisali da vide da je ovo simbol Bosne još prije Islama; itd.
Mjesecima je bilo sve mirno. Grupa građana, pod (bar prividnim) vodstvom Beke zbog kojeg sam nekada ganjala informacije iz policije i tražila pomoć da ga puste iz pritvora, je stajala na svom dijelu ulice i skupljala potpise.
Čula sam da su postali Vijeće Građana i nije mi bilo drago kad su na televiziji rekli da su plenumi postali vijeće građana – to je bila laž. Plenumi su ostali ono što su bili od početka: otvoreni za sve građane i bez ikakve potrebe za Vijeće Građana.
Druga grupa aktivista se locirala malo niže, čuvajući simbol domovine koja im je u srcu, predstavljali ravnopravnost, širili svoje mišljenje kroz transparente koje su sami pravili. Međutim, šta se dešava tog ponedeljka kojeg spomenuh na početku? Ispred predstavničkog doma Federacije dolazi i Mehmedović Lutvo, čovjek kojeg cijela Bosna poznaje kao jednog od najpoštenijih kada je u julu 2012 vratio pola miliona maraka koje je našao u Sarajevu.
Lutvo doalzi sa crvenim kombijem koji je parkira na trotoar nedaleko od Beke, na kojem stoji znak da je vozilo osobe sa posebnim potrebama, i Lutvo stavlja zastavu sa ljiljanima na svoje auto. Ostavlja kombi sa transparentom i zastavom, dolazi da popriča sa aktivistima niže od Beke, aktivistima okruženim ljiljanima, koje (bar prividno) vodi Fehim.
Odjednom. Beko uzima zastavu, skida je sa kombija i odbacuje na travu. Stojimo u šoku. Lutvo uze zastavu i vrati je na svoje auto. Beko prelazi cestu i odlazi pričati sa policajcem ispred Doma. Ubrzo dolazi policiski kombi, iz njega izlaze tri specijalca i prilaze kombiju da pričaju sa Lutvom.
Pitanja su bila standardna. Razgovor je bio fin. Ali, realno, nikom nije prijatno kad mu priđe policija. Pitam se kako je jedan aktivista, u ovakvoj situaciji, mogao da zove policiju drugom aktivisti bez ikakvog razloga?
Da li je moguće da je Beko toliko nerazuman o situaciji, o stanju u Bosni, a tu je svaki dan i (bar prividno) bori se za prava građana? Da je znao da je Lutvina prija nana Fata (Fata Orlović) bil drugačije postupio?
U svakom slučaju, sve mi je izgledalo kao neko ogromno licemjerstvo od strane Beke: Boriš se za prava građana, za građansku slobodu, a onda na svoju ruku tako reaguješ oko zastave koja nekima predstavlja sve što ova država treba da bude. Mnogi se 1990-tih sjećaju kao doba sanjarenja, doba kada nismo vjerovali da rata može biti u našoj nam divnoj Bosni, a to je bio znak tog sna, države u kojoj svi možemo da živimo, države gdje su građani složni. Možda neki smatraju da ljiljani nisu simbol ovog, ali: da li imamo pravo da otmemo zastavu onima koji to ovako vide? U svakom slučaju, da jedan aktivista zove policiju drugom je, po mom mišjenju, ne shvatljivo.
Lutvo je morao da pomjeri svoj kombi jer je bio nepropisno parkiran, ali se vratio sa svojim transparentom i zastavama i sjeo nazad na svoje mjesto.
autor: M. Avdić
beka je jedan hajvan i kukavica on će meni da skida ljiljane sa mog kombia mamu mu njegovu zašto mi nije pokušo ponovo skinuti ljiljane sa kombia kad je tako jak i hrabar a ne dami zove specialce stoka jedna
OdgovoriIzbriši