Nastanak sindikata vezan je za prava radnika i nastao je iz kontinuiteta njihove borbe, kao institut koji ih zastupa u tim procesima. Ta borba je često bila krvava i imala za posljedicu gubitak ljudskih života. Na samim počecima nastanka sindikata, njegovi lideri bili su najodvažniji, neustrašivi, spremni na svaku vrstu lične žrtve, kako bi se izborili za svoje drugove.
Sindikati su se vremenom sve više počeli vezivati za komunističke odnosno socijalističke ideološke obrasce, ali je česta pojava bila i njihova sprega sa kriminalnim krugovima, koji su ih koristili za ucjene i iznude velikih poslodavaca i političkih partija u izbornim procesima. Može se dakle reći kako je historija tih organizacija “plovila” često i u ozbiljno sumnjivim vodama. Međutim, ono što sigurno možemo ustvrditi jeste da se sindikati nikada nisu vezivali za poslodavce, a protiv radnika. Niti sprega sa vlastima, pa čak niti u vremenima socijalizma u bivšoj zajedničkoj državi, koja je definitivno postojala i morala funkcionirati, nije nikada otvoreno napravila otklon od radničkih interesa, a u interesu jednopartijskog jednoumlja.
Međutim, ono čemu smo svjedočili posljednje tri decenije u Bosni i Hercegovini je presedan u funkcioniranju sindikata. Kao prvo, ono što je očito već na prvu jeste da su se na samom vrhu sindikata pozicionirale osobe, koje su podobne nacionalistički orijentiranim strankama, pri čemu je naglašen snažan otklon od internacionalnog, radničkog, komunističkog ili socijaldemokratskog ideološkog konteksta. Na čelu sindikata se uglavnom “vrte” jedni te isti ljudi decenijama, pri čemu čak dolazi i do toga da djeca naslijede roditelje na tim pozicijama. Borba sindikalnih organizacija se suštinski svela na eventualnu priču o platama i to je to, ako su i to bili u stanju sprovesti i isposlovati izvan okvira onoga što bi sa politikom već negdje po kuloarima dogovorili.
Osnovna funkcija zaštite radnika i njihovih prava pri tome, ne da je završila na margini, već je u potpunosti nestala sa obzora. Revolucionarni duh buntovništva je izbrisan iz opisa poželjnih karakternih crta potencijalnih lidera borbe za prava uposlenih. Na čelu tih organizacija našli su se demagozi, šupljatori, ublehaši, plastični beskičmenjaci skloni malverzacijama, tajnim dogovorima, manipulaciji, sitnosopstveničkim interesima po svaku cijenu. Sindikalne vođe tako postaju i ostaju oni, koje poslodavci ili politika prepoznaju kao spremne na dijalog, nagodne u procesu dogovaranja, spremne da sve žrtvuju za vlastiti groš.
Kako već rekoh, uglavnom su to oni koji su daleko od onoga što bi očekivali od čovjeka na čelu sindikata. Mahom su to nacionalističkim stranka bliski ljudi, orijentirani ka religiji, autoritarni karijeristi spremni na izdaju interesa svojih drugova.
Najbolji primjer takve prakse je predsjednik Sindikata visokog obrazovanja, na Univerzitetu u Zenici. Čovjek koji se očituje kao radikalni bošnjački nacionalista, džamijski tip koji bi vjerojatno od džamije bježao u prethodnom sistemu, karijerista koji bolesno poseže za dugačkim nizom funkcija i pozicija, pa je u isto vrijeme predsjednik sindikata UNZE, član upravnog odbora UNZE (iako je to sukob interesa), predsjednik nekog od Preporoda, predsjednik kvazi- udruženja samoproglašenih intelektualaca jezikom populistički deklariranih Bošnjaka Zenice i ko zna čega sve ne.
Lobiranjem menadžmenta univerziteta postao je predsjednikom sindikata, nakon čega i član upravnog odbora, da bi nakon svoga imenovanja poslušno odrađivao sve što je od njega taj menadžment tražio, a često na ogromnu štetu radnika.
Niti jednoga trenutka nije u zaštitu uzeo uposlenike UNZE koji su trpili torturu menadžmenta UNZE, a prije svega diktatorski usmjerenog rektora Durakovića i nasilničkog prorektora Bušatlića, već im je svakom prilikom davao podršku u ime sindikata bez ikakve konsultacije sa članstvom i kako trenutna najava istupanja članstva iz sindikata kazuje, očito kontra stavova članstva, ogorčenog takvim autoritarnim odnosom Huseinspahića, predsjednika sindikata na UNZE.
Nezamislivo je da sindikat vodi čovjek koji ne preže od sukoba interesa. Nezamislivo je da sindikat koji okuplja radnike bez obzira na nacionalnu, rasnu ili vjersku pripadnost ili ideološku orijentaciju, vodi čovjek koji je deklarisani nacionalista. Nezamislivo je da sindikat vodi čovjek koji po mišljenje ide u upravu, te istu podržava i onda kada su radnici tom upravom i njenim odnosom ogorčeni. Nikada do sada na univerzitetu nismo imali situaciju, da su uposlenici protiv menadžmenta, ali da taj menadžment ne priznaje sud svojih uposlenih već tvrdi kako legitimitet crpi iz podrške Senata, koji se formira mehanizmima lobiranja, obećanja, prijetnji i ucjena.
Nikada nismo imali situaciju da predsjednik sindikata ne prihvata zahtjev za smjenu upućen od strane sindikalista, već svoj legitimitet crpi iz straha od odmazde vladajućeg menadžmenta, koji je do sada beskrupulozno pokaza da nikome neće oprostiti neposluh, ili kontriranje. To je taj menadžment, koji je sve protukandidate proganjao i sankcionirao kroz razne interne odluke i procese, kako bi posijao strah.
Toliko se taj menadžment zgadio uposlenima, da sada uposleni podržavaju izmjene zakona štetne za budući rad i razvoj visokog obrazovanja u Zenici, samo stoga što te izmjene zakona trenutno pružaju priliku da taj menadžment ode. Da je tim profesorima koji sjede na pozicijama rektora, prorektora i senatora stalo do Univerziteta i njegove budućnosti odstupili bi, razbijajući time savezništvo nastalo na principu “neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj”.
Da je tim profesorima stalo do budućnosti Univerziteta, vratili bi sindikat radnicima, jer proći će sutra njihova vladavina a iste principe diktature naslijedit će neko drugi. Niti jedna vlast nije vječna, niti postoji batina bez dva kraja.
