Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

petak, 1. ožujka 2013.

Priskačete li Vi u pomoć nepoznatim ljudima?

Iako je pomoći čovjeku u nevolji obaveza, u nekim državama možete i umirati na pločniku, prolaznici će vas mirno zaobilaziti. 

Drago mi je da u Zenici nije tako, da još postoje dobri ljudi koji su spremni pomoći čovjeku a kao jedan od pozitivnih primjera je i današnji slučaj kod bivše robne kuće “Beograd”, "Bosna" ili "VF-a" .

Naime, starijem čovjeku je pozlilo i prilikom pokušaja da se pridrži za zidić, pored odveć poznatog "sata", udario je glavom o isti i pao na ulicu.

Svjestan da najčešća radnja koju poduzimaju građani može izazvati bijes javnosti nisam odmah izvadio mobitel da snimim tuđu nevolju, udaljen nekoliko metara od događaja, promatrao sam da li će oni koji su bliže reagovati.

Zeničani, kao da su spremni za ovakve nevolje, odmah su priskočili u pomoć unesrećenom i dok su jedni pozivali hitnu pomoć, drugi su donijeli čašu vode i stolicu iz obližnjeg caffe-a.

Polijevali su ga vodom, podigli i na svu sreću vratio se svijesti a vrlo brzo stigla je i hitna pomoć.

Pozivanje službe hitne medicinske pomoći je bitno, no dok stručna pomoć dođe na lice mjesta, za neke osobe može biti prekasno, tako da je građanska solidarnost u ovom slučaju za svaku pohvalu.

Za pohvalu je i brza reakcija hitne pomoći Doma zdravlja Zenica, odnosno dolazak na lice mjesta, naime, bili su tu za cca 4-5 minuta.

Nadajmo se još samo da pacijent ima pravo na zdravstveno osiguranje, te da će se u bolnici dočekati onako kako treba.






Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi