Negativno iskustvo sa atinskom politikom, amoralnošću odnosa i narativa na kojima se temeljila i kroz koje je djelovala, ponutkali su Platona da osnuje Akademiju kao polazišnu tačku mijenjanja društva kroz odgoj i obrazovanje mladih ljudi, koji će visoke moralne, intelektualne i ljudske vrijednosti promovirati kao aktivni članovi i sudionici društvenih promjena, pa i kroz politiku u koju će se involvirati.
Može se reći kako je Platon duboko vjerovao u mogućnost promjene pojedinca i društva kroz odgoj usklađen sa univerzalnim vrijednostima i naobrazbu usmjerenu ka izučavanju, razumijevanju, spoznaji i tumačenju istine. Tako je obrazovanje u njegovoj idealnotipskoj akademiji za polazište i cilj imalo istinu u njenoj logičkoj i moralnoj nužnosti.
Sve naknadne akademije i univerze stremile su manje ili više dosljedno tom superlativu oblikovanja i nadogradnje savršenog čovjeka, sposobnog za krajnju transcedenciju životinjske prirode ka božanskoj. Akademija je tako po svojoj prirodi okupljala ili trebala da okuplja one, kojima su istina i moralni princip iznad ega i vlastitih interesa, one koji ne streme i ne služe materiji već nadkriljenom duhu ideje.
Svijet današnjice kojemu svjedočimo napustio je manje više sve moralne uzuse, kriterije i okvire, vođen isključivo silom, interesom, hijerarhijom moći i ogoljelim pragmatizmom. Ali takav svijet nije mnogo različit od svijeta atinske politike sa kojim se suočavao Platon i koji ga je ponutkao da pokrene lanac, mrežu moralno principijelnih i intelektualno visprenih nosilaca civilizacijske promjene. Njegova Akademija epohama bije rat sa silama destrukcije i nivelacije.
Taj rat je akademija, bojim se, definitivno izgubila na zeničkoj Univerzi, kojoj pripadam.
Godinama unazad zenički Univerzitet prate razne afere, sudski procesi, neadekvatni međuljudski odnosi, unutarnji i vanjski sukobi, personalne odmazde, politizacija pojedinačnih institucija, ali i krovnog menadžmenta. Ono što najviše zabrinjava, nije prodor politike i njenog uticaja na univerzitet, jer je on prisutan u različitim oblicima već decenijama, već činjenica da su se vrijednosti, načini interakcije i komunikacije, ophođenja, donošenja i provođenja odluka preslikali iz političkog u univerzitetski prostor, tako da odmazda kojima svjedočimo nedvosmisleno imaju urnek u političkim običajima obračunavanja sa neistomišljenicima. Po istom modelu se zagovara i nagrađuje jednoumlje, a kažnjava kritička i slobodna misao. Akumulira se moć u rukama elite, koja nije elita po znanstvenim i društvenim doprinosima, već po pozicijama i funkcijama, koje posjeduje i uticajima koje ima. Lobiranje je postalo normalan oblik zagovaranja kandidata namjesto njihovih kompetencija, programa i zasluga. To akumuliranje moći se najbolje ogleda u činjenici da veliki broj uposlenika ima višestruke funkcije sa njima propisanim platnim koeficijentima, dok drugi nemaju nikakve, te da je većina nastavnika isključena iz bilo kakvih programa, projekata, komisija i drugo, dok su odabrani jednostavno «pretplaćeni» na sve što donosi moć i novac. Nepotizam je opšte prisutan, te je lako na osnovu rodbinskih veza uposlenih naslutiti njegove razmjere.
Jedan podatak vrlo slikovito predstavlja prirodu odnosa i hijerarhijske prakse. Naime, od četiri protukandidata za izbor rektora, osim izabranog rektora, niti jedan nema neku funkciju niti je uključen u bilo kakve projekte i slično, a pri tome je u trenutku kandidature jedan od njih bio rektor sa istekom mandata, drugi dekan Prava, a treći šef katedre. Sve trojica «poraženih» su marginalizirana i može se reći u ozbiljnoj mjeri šikanirana, pri čemu je jedan čak privremeno dobio i otkaz. Ovaj primjer je samo vrh ledenog brijega dezavuiranja moralnih uzusa akademije.
Kada razgovarate sa nastavnicima u intimnijem okruženju, koje ih neće kompromitirati svi će kao glavni izvor većine problema na UNZE navesti trenutnog prorektora za finansije prof.dr. Ilhana Bušatlića, koji je prije prorektorske funkcije obnašao poziciju dekana Metalurgije u dva mandata. Sam za sebe on rado ističe da je postavio dva a skinuo jednog rektora, te da bez njega niko ne može biti ništa na UNZE, pa ni rektor.
Smrt akademije ne nastupa stoga što je zaposlio svoju suprugu, koja je vjerujem zasluženo postala profesor, niti u tome što je izdejstvovao da supruga postane član senata, niti što je izlobirao da bude menadžer za kvalitet na nivou univerziteta, niti u tome što je njen doktorat prikazao kao koautorsku knjigu za svoj izbor u redovitog profesora, a što je u principu plagiranje. Smrt akademije je nastupila kao posljedica činjenice da je profesor Bušatlić sve te funkcije obnašao i obnaša, te da ima sav taj uticaj i moć nad Senatom i Rektorima, a da pri tome niti ne krije da je pravomoćno osuđen za krivično djelo nanošenja teških tjelesnih povreda, te da je pravomoćno osuđen za krivično djelo nanošenja lakših tjelesnih ozljeda, te da je akter niza sličnih ekscesa i ispada bez sudskog epiloga.
Nije akademiju ubilo to što je on počinio ta krivična djela za koja kaže i on a i zakon da nisu nespojiva sa obnašanjem rukovodnih funkcija, već to što je prihvatljivo da osoba sa počinjenim krivičnim djelima bilo koje vrste, a posebice nasilničke može biti prihvatljiva kao odgajatelj, kao titular akademske zajednice, kao reprezent našeg sustava vrijednosti, jer zasigurno da su članovi Senata i naši prorektori, kao i rektor, oni koji treba da nas predstave u svjetlu vrijednosti, morala i izvrsnosti, koje eksplicite preferiramo, podržavamo i zagovarama, a prije svega implicite njegujemo u svojim redovima.
Da li je akademija klinički ili definitivno mrtva pokazat će reakcija mojih kolega i rektora na ovaj tekst. Reakcija će pokazati da li u nama ima snage i hrabrosti da se izdignemo iznad gole materije i poklonimo svijetu ideja, ili smo trajno zaglavili u kaljuži nagona i strasti, licemjerstvu i jeftinim ulogama, svjedočeći kako smo jednako lažni intelektualci i stanovnici imaginarne akademije, kao što smo lažni vjernici.
