Postoje pak neki veliki ljudi sa kojima sam imao želju da se upoznam i družim, a nisam. Jedan je bezvremenski Đole, za kojeg je kasno, jer sam propustio par prilika da sjednem sa njim prije nego je otišao da na nebu igra preferans i ajnc. Za njega znam sigurno da ne bi iznevjerio veličinu čovjeka u veličini umjetnika. Drugi je Dežulović za kojeg se kunu da je čak bolji čovjek nego li što piše, ako je tako nešto uopšte moguće, jer baš piše. Možda sa njim još i bude prilike pa sjednem. Možda tada ja budem onaj, koji je podbacio, kao insan u odnosu na sliku, koju prodajem svijetu.
Kada odu velikani pera, lopte, duha, pjesme, sjednu tad mnogi da im odaju počast, da se sjete njihove ostavštine, traga, zadužbine. Raspišu se i progovore slaveći njihove živote kroz bezbroj puta ponovljene anegdote ili nikada ranije ispričane priče u kojima su eto sasvim slučajno baš i oni uzeli učešće, te na taj način urezuju i svoje postojanje u sjećanja o slavnima.
Naučeni smo da upravo tako olako stavimo znak jednakosti između velikih i slavnih. Nekako pri tome zanemarujemo činjenicu, kojoj svakodnevica svjedoči, o tome da postoje nepoznati veliki, mali a veliki. Nekakav imaginarni, apstraktni prostor saživota napukne i pokaže prazninu kad odu slavni veliki, ali se ta praznina uskoro popuni drugim čarobnjacima, novim čudima, učešćem u nekom primamnjivom zajedničkom snu u koji možemo pobjeći barem na tren, ostavljajući obični život i njegov truli svijet iza nas.
Kad mali veliki odu, iza njih ostane konkretna praznina u konkretnom mikrosvemiru, u toj oglodanoj zbilji, što smo je u kontinuitetu dijelili sa tim čudom od ljudi, sa tim običnim čovjekom, koji nije bio obdaren da stvara magiju i čaroliju, kojom će nas odvojiti od bijede postojanja, već je sam bio čarolija, magija, plamen na kojem se svako mogao ogrijati.
U mahali u kojoj živim, u četvrtak je otišao jedan takav običan mali čovjek nakon kojeg naše danas više nikada neće biti isto. Nije on bio neko, ko pripovjeda niti zabavlja. Nije bio niti nešto, Bog zna kako, upadljiv. Nije bio posebno pričljiv, niti se znao iznimno šaliti. Bio je običan, ali sve samo ne običan.
Svi su ga znali pod nadimkom Cice i vjerovatno da su samo rijetki znali kako mu je ime. Nakon prvog kontakta i par riječi koje razmijenite sa njim imali ste osjećaj, kao da ste se oduvijek znali. Mnogi će reći kako nije bio ni po čemu poseban, ali su se u njegovom okruženju svi brzo osjećali posebnim. Činio je uvijek sve, kako bi drugima bilo ugodno i udobno. Vodio je poslove kafea Pasage, u kojem ste doživljavali, zahvaljujući njemu, kao da je to vaš domaći ambijent. Uvijek uljudan i na poslu i na ulici, sa osmjehom, toplo, nenametljivo, često kao nevidljivi duh iz boce, koji osjeti vaše šta, kad, kako i koliko i bez da ste vi toga bili svjesni. Lično vjerujem kako je on oduzimao teret i tegobu sa pleća drugih i gutao je u sebe. Vjerujem da je to ono što te Divne, Dobre, pokosi prije vremena, u njihovoj spremnosti da budu dobri svima osim sebi.
Dobrodušnost je bila njegova magija, a nenametljivost i ljudska toplina, njegov vječni perfomans. Kažu da nikada u životu nije opsovao, a bio je kafanski čovjek, prijatelj kapljice i dočekivanja zore na nogama. Oni što ga bolje znaju se kunu da nikada nikoga nije uvrijedio, niti na nekoga povisio ton. Mog je psa uvijek dočekivao sa keksićem a mojoj najmlađoj kćerkici uvijek bi kupio Kinder jaje kad bi naletio na nju u prodavnici. Zamisli takve manire od čovjeka, koji je svojih pola vijeka gotovo u potpunosti potrošio u kafani.
Taj dan, kad je otišao Cice, pripremio je sve u kafiću za rođendan svog školskog druga, organizovao sve oko posljednje svirke uživo, te pošao do Konzuma da kupi svjećicu za tortu. Otišao je za kasom plaćajući račun. Valjda, da ne bi pao tamo u kafeu i pokvario pripremano slavlje.
Naša mahala sigurno neće biti ista, dok ne dođu neki novi klinci. Možda među njima bude i neki novi Cice, dobra duša, melem za životne rane.
Često su mali veći od velikih, samo što ne vidimo dok su tu, jer ne znamo, kao oni, srcem gledati.
