Činjenica je kako religijske institucije diljem svijeta imaju sve veći uticaj na društvene tokove, te kulturne i vrijednosne odrednice prema kojima se orijentiraju čak i neke od vodećih država.
Činjenica je, kako je za neke od tih država, ta sprega između religije i države, postojala od njihovog osnutka, te da je samo varirao stepen učešća crkvenog uticaja u biću državnog aparata i njegovih institucija.
Odveć su prisutni religijski simboli u cjelokupnom javnom prostoru SR Njemačke ili USA, (npr.), a da bi mogli prenebregnuti njihovo učešće u sveukupnoj semiosferi europske i svjetske tkz. liberalne demokracije! Od poruka na novčanici od jednog dolara pa preko zakletve na Bibliji u sudskoj praksi i prisustva križa u, na i oko većine društvenih institucija u javnom prostoru, koje bi trebalo da su u funkciji svih građana, susrećemo se sa kontinuitetom prisustva dominantno «domaćih» religija u sprezi sa aparatima kolektiviteta, čak i onih država koje smatramo perjanicom «napredne» zapadne civilizacije. Objektivnom oku bi bilo teško utvrditi postojanje neke ozbiljnije razlike u tretmanu «drugih», koji je prezentiran u javnom prostoru, usporedbom zapadne demokracije i društava koncipiranih na npr. islamskoj državo- pravnoj tradiciji!
Kakav je to sud u kojem se svjedok zaklinje na bilo koju «svetu knjigu»? Da li je to sud od kojeg se može očekivati da sudi svima podjednako bez obzira na njihovo religijsko ili ideološko opredjeljenje? Da li društvo koje tako transparentno ističe religijske simbole, šalje poruku otvorenosti za sve i prihvatanja svih u jednakopravnom statusu? Da li je bolnica kojoj je raspelo u pročelju zgrade ili nad glavnim hodnikom ili unutar bolesničkih soba, doista jednoznačno u odnošenju prema svim svojim potencijalnim ili aktuelnim pacijentima, i što je još važnije, da li se iko zapitao, kako se osjećaju u tom odnošenju, ti drugi pacijenti, čiji su simboli različiti od dominantnih?
Vojne trupe, koje imaju svoje sveštenike, ne mogu biti percipirane kao trupe svih građana, niti svih vojnika, jer difuzna društva novoga doba već odavno nisu uniformna niti po pitanju rase niti po pitanju religije, ili barem to ne bi smjela biti.
Bilo bi to bespotrebno i beskorisno ponavljanje, kada bi više od par rečenica posvetili razmatranju pozitivnih i negativnih učinaka prisustva religije u tkivu sekularnog društva. Pozitivnih učinaka nema! Negativni su mnogobrojni i kristalno je jasno već i lapidarnim historijskim pregledom, kako su religije, koje izlaze izvan okvira individualnog intimnog odnošenja sa Transcedentnim, kroz kontinuitet ljudskog postojanja donijele isključivo sukobe, krvoproliča, nepravdu i zlo ako ne svima, onda zasigurno slabijima i malobrojnijima, i to često do granice istrebljenja!
Naučni uvidi, misli se prije svega na sociološke, politološke i filozofske, jasno su naglasili potrebu stvaranja sekularnog društva u kojem će religija ostati na marginama kućnog praga, izolirana unutar jedinke ili zidova bogomolje! Ovakva ideja odvajanja crkve od države pohranjena je u idejnim temeljima moderne Europe, ali ni u njoj nije nikada u potpunosti zaživjela, ostajući prisutna u sjeni, tiho djelujući na planu desekularizacije!
Priča o tome da demokratski principi podrazumijevaju između ostaloga i vjerske slobode , pravo slobodnog i javnog iskazivanja svojih religijskih uvjerenja, te organiziranja pripadajućih crkvenih institucija, više je nego jeftina i blijedunjava laž, koja se razotkriva kroz činjenicu da su npr. džamije kao vjerski objekti iznimno teško nicale u demokratskoj Europi, a i kada jesu, bilo je to u pravilu bez munare i ezana, kao simbola poziva na molitvu, značajnijeg od samih zidova koji za razliku od poziva na okupljanje (što je značenje riječi džamija) i nisu, kao materijalizirani okvir tog okupljanja, suštinski uopšte važni, posebice u odnosu na simbolični poziv (ezan). Daleko je dakle svijet od sekularnih principa, a posebice stoga što svjedočimo jačanju uloge religijskih institucija u svom aspektima društvenog života diljem svijeta. Ovo jačanje religijskog upliva je posebno očito na prostorima Balkana, a prije svega prostora bivše Jugoslavije, možda stoga što je prethodni socijalistički (meki komunistički) sistem, u rasponu od pola vijeka, u potpunosti uklonio institucije religije iz doticaja sa državom i njenim institucijama.
Svjedočimo pak, nakon nestanka tog društvenog uređenja i krvavih etno- religijskih sukoba, devedesetih godina prošlog vijeka, kako su se religija i njene institucije na velika vrata vratile u društvenu zbilju «bratskih» naroda i narodnosti sijući mržnju i netrpeljivost fundiranu na stoljetnim predajama o «svetim ratovima» i još svetijim nadpovjesnim ulogama, kroz religiju, semantički nadograđenih etnosa, demonstrirajući svu izdržljivost i sposobnost preživljavanja istinski najstarijeg zanata na svijetu, posredništva u komunikaciji sa nadnaravnim!
Ubrzo smo bili svjedoci tihog prodiranja vjerskog u političko biće manifestnog kroz vezivanje vjerskih stegova sa zastavama političkih partija, držanja predizbornih govora crkvenih vjerodostojnika, te naletima ekskomunikacije onih koji nisu na «pravo(vjerno)m» političkom hodočašću!
Slijedila je šaptom provedena simbioza vjere sa državnim obrazovanjem kroz uvođenje vjeronauka u školske klupe, stvaranjem nakaradnog i kontradiktornog označitelja, koji je trebalo da spoji nespojivo, vjeru, koja je dogmatsko učenje suprotstavljeno propitivanju i sumnji, sa naukom, koja u svojim temeljima ima sumnju, propitivanje i ne prihavatanje bilo kakvih dogmi! Nekim neobjašnjivim mehanizmom, kroz taj ulazak u škole, bez bilo kakve racionalne argumentacije, ti dogmatski svjetonazori, postali su izvor moralnih normi, negirajući hiljadugodišnju tradiciju dubokog naučnog, prije svega filozofskog i pedagoškog propitivanja etičkih koncepta, pravila i načela!
Uskoro smo mogli vidjeti kako religija prodire i na polje predškolskog odgoja, vrbujući i inicirajući najmlađe, one čija svijest se oblikuje poput plastelina, sa nesagledivim posljedicama po razvoj slobodne misli i individualiziranog tumačenja svijeta. Tome je zorni primjer pokretanje studijskih programa predškolskog odgoja na npr. Islamskom pedagoškom faultetu u Zenici, na kojem je to bilo prirodni slijed nakon što su izveli nekoliko generacija socijalnih pedagoga, pri čemu i jedan i drugi studij obiluju vjerskim predmetima sa vjerskim predznakom, jasno negirajući sekularnost pedagogije i predškolskog odgoja, kao i njihovu univerzalonost i namjenjenost svima bez obzira na bilo koju kolektivističku pripadnost. Moramo konstatovati da je religija zaokružila svoje polje djelovanja u obrazovanju zatvarajući obruč od vrtića, preko osnovnih i srednjih škola, pa do univerziteta i nazad. Poput kosmičkog točka, ona mrvi vrijeme svodeći ga na mjeru šamanističkih mantranja!
Činjenica, da hodže, popove i svećenike, redovito viđamo na značajnim obljetnicama visokog obrazovanja, nedvosmisleno nam šapuće da smo odavno polupali lončiće! Ta vjerska elita prisutna je obavezno i na godišnjicama i otvaranjima škola, mostova, tunela, firmi, potpisivanja ugovora domaćeg ili međunarodnog karaktera. Crkvena je tako ikonografija postala uobičajena scenska forma, koja je vjerske protokole postavila i nametnula kao «normu», a crkve stavila u centar naših mikrouniverzuma!
Društveni i kulturološki incident, u kojem je kantonalna nagrada za doprinos znanosti Ze-do kantona dodijeljena teologu, iskazuje apsurdnost svih naših sistema vrijednosti, vrijeđajući intelekt iole pismenog čovjeka, veličanjem «Povjesti ljudske gluposti»! Da ima kavog čestitog i slobodnog novinara, koji bi znatiželjno zagrebao po tom incidentu, ubrzo bi saznali kako je komisija za dodjelu tih nagrada za doprinos društvu, umjetnosti, kulturi i nauci bila sastavljena od ljudi koji su jedva polupismeni, a eto ipak mogu ocjeniti kakav i koliki je doprinos značajan!
Korak po korak došli smo do toga, da je za samo tri decenije sekularno društvo pokleklo pred najezdom religije, koja je bespoštedno, tihom desekularizaciom, prodrla u političko, odgojno, obrazovno, moralno i naučno biće civilizacije 21. stoljeća. Preostalo je još samo da prodre u pravosuđe, da nametne vjerske norme u sudstvu i pravu i preostat će nam samo da se oprostimo od najvećih umova čovječanstva koji su nas posljednja dva stoljeća poučavali ideji o ujedinjenom, jednakopravnom, bratskom, slobodnom čovječanstvu! Baš kad smo pomislili da smo nadrasli špiljskog čovjeka, naša svakodnevica demantuje nadu da čovjek može više i bolje, a potvrdi slutnju kako eonima tapkamo u mjestu!
