Graniči sa ludilom, da se vjerski lider u bilo kojem kontekstu bavi državničkim pitanjima, izuzev ukoliko je država ustrojena na principima teokratije, odnosno u ovom slučaju preciznije rečeno šerijata. Samo u društvima, koja ne prave distinkciju između duhovnog i sekularnog, moguće je da se vjerske vođe očituju o različitim aspektima društvenog života izvan domene religijskih pitanja.
Vidimo to, na sceni npr. u Poljskoj kada je u pitanju abortus, a u velikoj mjeri je prisutno i u susjednoj Hrvatskoj, kada je u pitanju slična probematika, kao i SPC u Srbiji po svim pitanjima, slično, kao naše IZ, kod nas.
Ne znam kako je u ostalim religioznim zemljama svijeta, ali kod nas se reis i IZ pita o svemu i barka u sve. Postoje obrazovne ustanove visoko-školskog karaktera, čiji svršenici pored potpisa rektora imaju i potpisanog uvaženog reis-ul-ulemu, a da pri tome diplome ne pokrivaju područje religije ili vjere, već sekularne znanosti. Kod nas se reis pita i o tome u kojem pravcu treba da ide naša vanjska politika, ali i unutarnja, te kako treba da se razvija obrazovni sustav i šta su nam dugoročni obrazovni ciljevi.
Davno još na početku «rađanja» demokratije na ovim prostorima, ista se prvenstveno i isključivo usmjerila na vjerska prava i slobode, dok su sva ostala čini se dodatno marginalizirana. Pri tome se zaboravilo na pravilo prema kojemu «prava jednih prestaju tamo gdje počinju ugrožavati prava drugih». Zamislite, kako bi to izgledalo, kada bi se hrvatski vjerski poglavari počeli očitovati po pitanju međunarodnih odnosa Hrvatske spram BiH, sa posebnim osvrtom na npr. izjave Bakira Izetbegovića. Vjerovatno bi reagovali konstatacijom da smo zgroženi činjenicom, kako je ipak samo bilo pitanje vremena, kada će se pokazati, kao što eto vidimo iz nastupa klera, da je mržnja protiv Bošnjaka ustvari religijski motivirana mržnja. Uvijek se tako iznova potvrdi pravilo da «je drugo kad smo to mi a drugo kada su drugi»!
Nego da vidimo kako je došlo do toga da uloga reisa bude između ostaloga i ta, da kroji i unutarnju i međunarodnu politiku!
Sve je krenulo, još za vrijeme rata, kada su potiskujući bosanske patriote drugih nacija i vjeroispovjesti, iz Armije BiH, po linijama i kasarnama, krenule hutbe umjesto motivacijskih govora, dok su hodže preuzele ulogu političkih komesara, a religija, njeni rituali i narativi, uključujući formalni pozdrav, zadobile su centralnu poziciju i nezaobilazni karakter.
Nakon rata, religija ostaje sastavni dio vojne doktrine, odbrana države se pripisuje vjerskim determinantama, a spas nacije i budući opstanak stavljaju u kontekst «božije milosti i proviđenja».
Uskoro se vjera uvalači u obrazovanje, najprije na nivou osnovnog i srednjeg, a onda postepeno i predškolskog odgoja i obrazovanja. Osnovno i srednje obrazovanje obaveznima proglašava vjeronauke, najprije niti ne nudeći alternativu, već stigmatizirajući one kojima je vjeronauk stran, a da bi znatno kasnije ponudio alternativu u vidu etike ili kulture religija. Zamislite tog paradoksa da u istu riječ spojite vjeru i nauku. Vjera koja se temelji na apsolutnom prihvatanju dogmi, bez propitivanja i sumnje, sa jedne strane i nauka koja se primarno u svojim postulatima temelji na apsolutnoj sumnji u sve i propitivanju svega, spojeni u jedinstven pojam, koji treba da zavara laika i navede «na put vjerovanja, da je vjerovanje naučno opravdano i dokazano».
Uskoro se religijski diskurs uvukao i u predškolske ustanove, spuštajući inicijacijski prag, u red «bogobojaznih», ispod civilizacijski prihvatljive dobne granice. Ovaj iskorak je vješto planiran i sproveden gotovo nevidljivim manervom, koji je za ishodište imao pokretanje studija za predškolski odgoj i obrazovanje, pri Islamskim pedagoškim fakultetima. Već nakon 4 godine, roditelji su se mogli radovati činjenici, kako su pokrivene vaspitačice dominantno prisutne u ovim odgojnim ustanovama, čiji su štićenici nesposobni, da apstraktno misle, jer se apstrakno mišljenje razvija znatno kasnije, te stoga nisu u stanju niti razlučiti, šta je od religijskih sadržaja imaginacija a šta povijesni fakat, šta je forma radi same sebe a šta je forma koja ima magijsko dejstvo. Eto vam temelja, magijskog i animističkog mišljenja, koje je osnov sujevjerja, kojem sve češće svjedočimo u našem društvu. Kroz takve uticaje potiču se iracionalni obrasci mišljenja, poput onih o tome da te ritual, molitva ili neki drugi obrazac ponašanja, mogu zaštititi od zla i slično, što je potencijalni začetak opsesivno- kompulzivne ličnosti. Uz to taj odnos prema svijetu, životu, budućnosti, pokreće jedinku ka fatalističkim koncepcijama tumačenja odnosa, te prepuštanje sudbine u «ruke nadpridornog bića» i apsolutnog gubitka kontrole nad svojom egzistencijom!
Svjedočili smo vrlo brzo u decenijama nakon rata, opštem preovladavanju religijskog imperativa u širem društvenom kontekstu, te su nas uskoro ljekari operisali «uz molitvu i religijske rituale», doživljavali smo i doživljavamo, kako ljekari, inžinjeri, univerzitetski nastavnici javno preferiraju religijsku antropologiju i genezu svijeta, odbacujući temeljne naučne postavke, ne u personalnom tumačenju, već u prostoru profesionalne prezentacije javnome mijenju!
Ako su svi intelektualci i sva pamet države dominantno religiozno orijentirana, a reis svakako jeste vjerski autoritet, onda je sva pamet našeg društva podređena vjerskom autoritetu i to u svim pitanjima, a posebno dnevnopolitičkim!
Ne čudi onda, da naš reis ima mišljenje o svemu, pa i o međunardnim odnosima, političkoj zbilji, izborima, ustroju vlasti, budućim koalicijama i slično.
Imam i ja mišljenje o svačemu, pa i o o mnogim stvarima o kojima nemam pojma. Istina je i da često javno iznosim to mišljenje, ali ne zaboravimo da ja nisam nikakav lider i da ja ne predstavljam nikoga sem sebe i da ja govorim u svoje ime, «serem dok voz stoji» u svoje ime i to što ja ponekad baljezgam neće biti zasigurno podloga međunacionalnog ili međudržavnog incidenta, osim možda kućnog.
Znam vrijeme u kojem je vjera bila lična, personalna, subjektivna stvar pojedinca i njegovog odnosa sa Bogom, da znam i ovo vrijeme religijskih sloboda, gdje je vjera više javna nego intimna. Znam, da su to ranije vrijeme nazivali tiranijom i bezbožništvom, ali moje znanje kad komparira čestitost tih vjernika tada i ovih sada, čini mi se da je danas ponajviše licemjera, a da su tada svi bili «pravi». Onima si mogao na brigu ostaviti ženu i djecu, a ovima meni se čini ni pseto. Prodali bi ga!
Nema komentara:
Objavi komentar