Ibrahim Emić o Braku...
,,Ženi se bolan Maho, ima jedna cura u selu, puno je pametna, zna nabrojat' sve igrače iz prve lige". Maho razmišlja i sam sebi kaže. -E nećeš Maho, treba toga dosta ispitati prije ženidbe. Treba curu upoznati, ići u pohode, isprositi je, zaručiti je, vidjeti ima li miraza, je li miraz spojiv sa mojom imovinom, najposlije i njene zahtjeve čuti pa tek onda dobro razmisliti i učiniti to sudbonosno DA. Kažu i da je situacija teška među narodom, ali sad će onaj konkurs, onaj za zapošljavanje, pa neka se prijave. Uskoro će oktobar, tačno za tri mjeseca bit će konkurs raspisan. Vala, moja familija i ja smo već svi zaposleni, ali treba ići na bolja radna mjesta, zaslužili smo mi to. Konkursom biraju sposobne a ne podobne, mlade ljude. Ipak ćemo se mi prijaviti, evo moja familija i familija moje buduće žene, zajedno smo jači, ako ne i najjači. Kao u onom filmu, -Pomozi ti meni, a i ja ću tebi pomoći. A narod neka se glođe među sobom, neka se žale kada mi već budemo postavljeni na viša radna mjesta, četiri godine smo već na ovim mjestima, dodijalo brate. Samo kako ću uskladiti onaj ,,odvojen život" a tek stupio u brak. Ma para liječi sve, a i onaj naš moto sa vašara, -Karike na marike, ko nabije taj dobije. Mi idemo nasigurno. Ono da će izabrati mlade, sposobne a ne podobne, to je priča za malu djecu. Kad mogu biti ,,meritusi" do sedamdesete zašto i moja familija ne bi prošli na konkursu. Moj otac, moja tetka, dajdža, amidža... Drugačije je i raditi kada se već međusobno poznajemo, kad smo familija. Povjerenje je tu obostrano,
znamo mnoge tajne jedni o drugima, pazit ćemo jedni na druge, a i ulog je velik. Ne naš nego onaj što nas čeka kada budemo izabrani. Valja ga samo pošteno podijeliti među sobom. Četiri godine brzo prođe, puno para a vremena malo. Treba svaki dan u te četiri godine iskoristiti, a i provoditi se, barem kao ovi čija ćemo mjesta zauzeti, imamo dobar primjer. Oni odoše na bolja radna mjesta, počeli su od nule, izabrani kao sposobni a ne podobni, daleko dogurali, proljepšali se, markiranu odjeću nose i to sve zahvaljujući svojoj stručnosti, svojoj sposobnosti. Ljepota ih gledati kako stare u svom blagostanju, u svom dunjaluku , jest da su neki kosu izgubili, neki i farbaju sijedu kosu, nekima i unučad treba zaposliti, i to sve za ovih nešto više od 20. godina kako su prošli na onom prvom konkursu.
-Maho, diži se , istjeraj krave na ispašu, probudi Mahu glas majkin, a Maho onako bunovan zavuče ruku ispod jastuka odakle izvuče novčanik, tužno pogleda u njegovu prazninu koja ga u trenu razbudi...
-Mladi a sposobni a ne podobni, mladi sposobni a ne podobni, mladi podobni a ne sposobni, zamuca Maho i uputi se ka štali i svojim kravama, jer krave su gladne...
Napisao: Ibrahim Emić.
Ibrahim je novi saradnik bloga 32. vijećnik. Stavovi izrečeni u njegovim člancima ne znače nužno i stav 32.vijećnika, odnosno moje malenkosti :)
Nema komentara:
Objavi komentar