Skoro da i ne izlazi iz kuće ali taj dan je ipak izašao i kao 'grom iz vedra neba' naletio na mene...
Kolumna objavljena na portalu Dnevno.ba
Pošto većina ljudi danas radije čita kratke i jednostavne priče, znajući da su mediji pali u ruke male grupe lupeža, ostaje nam da pričama iz života pokušamo približiti mladima koliko zapravo vlast brine za svoje građane.
Jedan od onih koji su odlučili svojom životnom pričom počastiti slučajnog prolaznika je dedo kojem neću objaviti ime, ne zato što je dedo ne/poznat svojim sugrađanima, već zbog toga što bi objavljivanjem imena dvije trećine bh. građana odustalo od čitanja na samom početku. Odustali bi zato što nije 'njihov', nije iz njihovog 'tora' i 'tabora' ili zato što ne pripada njihovoj 'konfesiji'. I da, dok smo na početku, ovo nije nikakav apel za pomoć, ovo je jednostavna bosanskohercegovačka priča.
U razgovoru tokom slučajnog susreta,vidno razočaran ali i željan razgovora, dedo kaže da još uvijek nosi uspomenu na vrijeme dok je radio i uzdržavao porodicu, da potiče iz porodice srednjega imovinskog staleža te da je bio jedan od najboljih radnika.
On se prisjetio sretnih momenata iz života, za koje mnogi danas kažu 'mračnog doba', iako su svjesni da bi prije to famozno 'svjetlo' danas mogli nazvati mrakom. Već dugo vremena je zatvoren u stanu od 38 kvadrata za koji izdvaja i plaća državi preko 150 od ukupno 310 maraka penzije.
''Jednostavno mi dođe da se zamislim, pođem da računam, dok platim državi dadžbine, ne računajući da trebam i lijekove, od penzije mi ostane 160 maraka, ako kupim tri bureka dnevno a trebaju mi četiri, hoću li imati do kraja mjeseca šta da jedem", priča dedo.
Dedo kaže kako su njegova djeca, njegove tri kćerke koje ga povremeno posjete ali ne pomažu finansijski, našle svoju sreću i, iako je pritom ostao sam, ne žali se. Kaže i da pored činjenice da veoma često nema tri obroka dnevno, nikada nije ni pomišljao na to da uzme kanticu i ode u narodnu kuhinju.
"Pao sam na dno, ali ispod toga ne ide, jednostavno ne mogu", pokušava objasniti stari dedo.
Nisam ga pitao zašto mu kćerke ne pomažu pretpostavljajući da su u istom ili sličnom položaju, da kao i današnji prosječni penzioneri ili radnici imaju na raspolaganju tek nekoliko maraka dnevno.
Na kraju, dedo se našalio i poručio mladim da se žene, da je i on čuo izjavu člana Predsjedništva BiH, Bakira Izetbegovića ''da je BiH bogata zemlja, da se naši građani rađaju bogati, ali između njih i tog bogatstva stoje političari".
Očigledno je da Bakir i naši političari nisu vikendom u gradu, ne čitaju elektronske medije, ne gledaju televiziju i nisu čuli za dedu iz Zenice, nisu čuli ni za dedu i nanu iz Desetnika kod Kaknja koji jedu travu da bi preživjeli. Oni nisu danas prošli ulicom od Bosanke do Zeničanke i nisu vidjeli četiri kutije za prikupljanje pomoći oboljelim i gladnim bh građankama i građanima. Naši stari su iznemogli i gladni, naši mladi i naša djeca su oboljela, humana ali ne i bogata. Naši mladi se ne žene, ne bune ali i ne uključuju u politički život, oni prikupljaju pomoć.
Za svu nezaposlenost, korupciju u zdravstvu, sudstvu, obrazovanju, nevladinom sektoru, probleme sa psima lutalicama, zagađenje, uništavanje javnog sektora, poskupljenje životnih namirnica, otimanje gradskih prostora i dijeljenje privatnim licima u svrhu naplaćivanja parking prostora neću optužiti nikoga lično.
Najradije bi sve građane pozvao na ustanak, ali ne smijem. Oni bi jedva dočekali, optužili bi me za poticanje na nasilje i rušenje ustavnog poretka, mada je sam od sebe urušen davne 1995. godine donošenjem Dejtonskog sporazuma oko kojeg se ni dvije decenije poslije nisu u stanju sporazumjeti.
Pisanje kolumni kritičkog osvrta kod nas se uglavnom svodi na diskretno tapšanje po ramenu 'prijatelja' i poznanika, a ukoliko se kritika odnosi na vladajuću političku strukturu (valjda zbog ograđivanja od potencijalnih konflikata od strane moćnika) ne pada im na pamet doista stati u odbranu izrečene misli.
Iako većina tekstova ne donose dublji osvrt ili analizu, građani jako dobro poznaju situaciju te im nije potrebno puno objašnjavati da bi se otvorio prostor za izražavanje stavova, a na čitatelju je da izaziva burne reakcije ili staje u odbranu izrečene misli.
Međutim, po običaju više je onih koji izazivaju reakcije prema samom kolumnisti, valjda zbog toga što im isti nije u stanju pomoći pri zapošljavanju, dodjeli stipendije, poljoprivrednog poticaja ili promicanja na radnom mjestu.
Budući da takav čitalac kao pojedinac teško može mijenjati okolinu, on ulaže niz pokušaja da se prilagodi, te postaje jedna u nizu osoba preadaptiranog oblika ponašanja ili poslušnika koji su 'zaduženi' da ostavljaju komentare.
U nedostatku argumenata, osobe preadaptiranog oblika ponašanja ili poslušnici, skriveni iza raznih nickova, u svojim komentarima drugim čitaocima obično skreću pažnju na pravopis, optužuju za stranačku pripadnost ili ‘privrženost’ opoziciji iako je i nemamo. I opozicija je vazda učestvovala u kreiranju (ne)uspješnih projekata i zakona.
Šta reći takvim osobama? Sve ti je uzalud neznani 'junače', i pismenost i pravopis ako si u glavi prazan i nemaš o čemu pisati, ako podržavaš uvijek jačeg ili još gore ako imaš strah da se imenom i prezimenom potpišeš iza izrečene primjedbe.
Čemu strah, kolumna je stav pojedinca, obična čovjeka, ne nužno novinara ili znanstvenika, ne bojte se, šanse za sveopće nezadovoljstvo su veoma male iako je nezadovoljnih puno više. Odgovorno tvrdim da je moje pisanje više potreba negoli dužnost ili kraćenje vremena, dok ti i tebi slični pišete iz obijesti i dosade, ne znate kuda s viškom vremena, sami, odbačeni od porodice i prijatelja.
Zato, ne bojte se, ima i vas dosta koji pišete iz dosade i kad se osim 'uobičajenih' podjela, podjelimo na ZA i PROTIV ovog ili onog, na zavidne/pakosne i prkosne, na obične uvlakače i dupeuvlakače, na zavisne i nezavisne, na domaće i izbjeglice od USTANKA ILI ISKAZIVANJA NEZADOVOLJSTVA nema ništa. Sve dok ima 'trave', humanitarnih kutija ili tri marke dnevno, mirno spavajte.
Mirno spavajte poslušnici i zaboravite na dedu iz Zenice i dedu iz Kaknja, ostanite ubijeđeni da se 'naši građani rađaju bogati', mirno spavajte, vaše dede, nane i vaša djeca su zbrinuta, a nama kad ništa drugo ne preostane, mi ćemo svoje preko crte.
Nema komentara:
Objavi komentar