Piše: Robert Marić
- 01.11.1993 godine pripadnik Armije BiH ili više njih pucalo je na ženu, na civila na moju majku. Prvo je pogođena u grudi a kad su vidjeli da je živa nastavili su da pucaju i pogodili u glavu i desnu stranu lobanje. Sahranio sam je s pola glave umotane u zavoje.
Na sutrašnji dan, ja sam bio u Novoj Biloj u školi pretvorenoj u vojarnu čuvao stražu i vidio sam dva vozila hitne oko 12 sati koji žure prema bolnici "crkvi" ne znajući da se radi o mom ocu i mojoj mami. Dan prije mama mi je napravila kifle i eurokrem od mlijeka u prahu. Vazda je pravila nešto za mene slatko. Kad sam saznao da je nastradala volio sam da taj eurokrem traje vječno jer više nikad neću probati maminih kolača i mnogo toga što su njene ruke umile da naprave. Što oči vide to ruke rade, nema šta nije znala spremiti i slatko i slano.
Oko 17 sati dolazi mi na straži vojnik traži mi pušku i kaže: “došao ti je stric idi tamo javi se”. Dolazim vidim striku Josipa i još jednog vojnika kojeg smo mi zvali Šiptar i stric reče: “mama i tata su ti nastradali, otac će preživjeti, a mama teško da bi mogla, pogođena je u glavu”. Nije preživjela. Dva sata poslije moje posjete, umrla je.
Tada je ubijen njen svijet, njene želje, njena očekivanja. Voljela je da živi da doživi ono što je vazda govorila, da me oženi, da vidi unuke i sve u tome trenutku je prekinuo pucanj. Kaže mi stric, nemoj napraviti kakvu glupost (dok smo se vozili kući). Ne, ni pomislio nisam da uzvratim istom mjerom i da pobijem brdo ljudi ni krivih ni dužnih za nešto što je kriv pojedinac ili više njih, niti sam što loše uradio u tom ratu da bi mi se vratilo.
Godinama se nosim s tim bolom. Ne znam, dugo nisam otišao na grob niti uskoro kontam otići, jer od gledanja u zemlju nema ništa, a isto tako lako je reć običaj ili spomen. Na kraj svijeta da odem ja nosim to sa sobom i u sebi. Odavno sam prestao i da se molim jer ne vidim svrhe u tome, niti ću je ikad više vidjeti.
Svoju djecu sam davno naučio i objasnio kada su me pitali ko je ubio baku Mandu ? Zločeste čike. Niko drugi do zločinci. Isto tako sam im kazao da su i drugi izgubili roditelje, majke, očeve, sinove, kćeri, braću, sestre i da je bol ista, ma koje god on vjere bio.
Moja majka se pazila sa mnogima ne gledajući na vjeru i naciju, za nju je to bila nepoznanica. Ja od njene smrti nisam više otišao Senidi s kojom se mama družila. Sretnemo se nekada, pozdravimo i kaže ona meni, dođi, kažem doći ću ali ne odem. Ne odem, jer ne mogu podnijeti ta mjesta gdje smo doživjeli jedne od najljepših godina druženja bratstva i jedinstva naših naroda. Nisam ni Anđelki otišao kad je bila bolesna. Kažu da treba obići bolesne i umrla je nisam otišao, ali kad sam došao na dan sahrane i sjeo ispod onog grožđa koje i nakon toliko godina tu i ispod njega pila se kava, sok i kolači jeli, ja sam ljudi plak’o k’o nikad u životu. Sjeo normalan, u pola sekunde iz mene je bujica suza izašla. Htio ja ili ne, jedva sam došao sebi. Nema više kada dođe zima da s mamom i tatom odem kod daidže i tete Luce. K’o nekad na "kolinje", nema više. Ni ovako ne idem, jer teško mi vazda kad odem i vidim ih, teško da teže ne može biti.
- 01.11.1993 godine pripadnik Armije BiH ili više njih pucalo je na ženu, na civila na moju majku. Prvo je pogođena u grudi a kad su vidjeli da je živa nastavili su da pucaju i pogodili u glavu i desnu stranu lobanje. Sahranio sam je s pola glave umotane u zavoje.
Na sutrašnji dan, ja sam bio u Novoj Biloj u školi pretvorenoj u vojarnu čuvao stražu i vidio sam dva vozila hitne oko 12 sati koji žure prema bolnici "crkvi" ne znajući da se radi o mom ocu i mojoj mami. Dan prije mama mi je napravila kifle i eurokrem od mlijeka u prahu. Vazda je pravila nešto za mene slatko. Kad sam saznao da je nastradala volio sam da taj eurokrem traje vječno jer više nikad neću probati maminih kolača i mnogo toga što su njene ruke umile da naprave. Što oči vide to ruke rade, nema šta nije znala spremiti i slatko i slano.
Oko 17 sati dolazi mi na straži vojnik traži mi pušku i kaže: “došao ti je stric idi tamo javi se”. Dolazim vidim striku Josipa i još jednog vojnika kojeg smo mi zvali Šiptar i stric reče: “mama i tata su ti nastradali, otac će preživjeti, a mama teško da bi mogla, pogođena je u glavu”. Nije preživjela. Dva sata poslije moje posjete, umrla je.
Tada je ubijen njen svijet, njene želje, njena očekivanja. Voljela je da živi da doživi ono što je vazda govorila, da me oženi, da vidi unuke i sve u tome trenutku je prekinuo pucanj. Kaže mi stric, nemoj napraviti kakvu glupost (dok smo se vozili kući). Ne, ni pomislio nisam da uzvratim istom mjerom i da pobijem brdo ljudi ni krivih ni dužnih za nešto što je kriv pojedinac ili više njih, niti sam što loše uradio u tom ratu da bi mi se vratilo.
Godinama se nosim s tim bolom. Ne znam, dugo nisam otišao na grob niti uskoro kontam otići, jer od gledanja u zemlju nema ništa, a isto tako lako je reć običaj ili spomen. Na kraj svijeta da odem ja nosim to sa sobom i u sebi. Odavno sam prestao i da se molim jer ne vidim svrhe u tome, niti ću je ikad više vidjeti.
Svoju djecu sam davno naučio i objasnio kada su me pitali ko je ubio baku Mandu ? Zločeste čike. Niko drugi do zločinci. Isto tako sam im kazao da su i drugi izgubili roditelje, majke, očeve, sinove, kćeri, braću, sestre i da je bol ista, ma koje god on vjere bio.
Moja majka se pazila sa mnogima ne gledajući na vjeru i naciju, za nju je to bila nepoznanica. Ja od njene smrti nisam više otišao Senidi s kojom se mama družila. Sretnemo se nekada, pozdravimo i kaže ona meni, dođi, kažem doći ću ali ne odem. Ne odem, jer ne mogu podnijeti ta mjesta gdje smo doživjeli jedne od najljepših godina druženja bratstva i jedinstva naših naroda. Nisam ni Anđelki otišao kad je bila bolesna. Kažu da treba obići bolesne i umrla je nisam otišao, ali kad sam došao na dan sahrane i sjeo ispod onog grožđa koje i nakon toliko godina tu i ispod njega pila se kava, sok i kolači jeli, ja sam ljudi plak’o k’o nikad u životu. Sjeo normalan, u pola sekunde iz mene je bujica suza izašla. Htio ja ili ne, jedva sam došao sebi. Nema više kada dođe zima da s mamom i tatom odem kod daidže i tete Luce. K’o nekad na "kolinje", nema više. Ni ovako ne idem, jer teško mi vazda kad odem i vidim ih, teško da teže ne može biti.