nedjelja, 9. prosinca 2018.

Niko normalan na ovome svijetu ne želi izgubiti dobro radno mjesto

„Pobrini se za dobro svojih radnika, pa će se i oni pobrinuti za dobro tvog biznisa.“ –

Piše: dr. Nedim Dedić

Radnik nije rob. Ko radnika vidi kao roba, a ne kao temelj svoga poslovanja, taj sebe ne može smatrati biznismenom, nego običnim krkanom.

„Pobrini se za dobro svojih radnika, pa će se i oni pobrinuti za dobro tvog biznisa.“ – kazao je jednom prilikom Richard Branson, jedan od najupsješnijih i najbogatijih ljudi na svijetu i osnivač Virgin grupacije, koja danas kontroliše više od 400 kompanija u svijetu.

Dakle, poslodavac bi se trebao pobrinuti da radnicima ide dobro, kako bi se radnici sami pobrinuli da firmi ide dobro. Ako radnik ima redovnu plaću koja pokriva sve njegove životne troškove i koja mu omogućava normalan život, ako ima dovoljno slobodnog vremena za porodicu i druge rekreativne aktivnosti, te ako se na poslu osjeća cijenjeno i poštvano, onda ni sam radnik ne želi izgubiti takvo radno mjesto. Niko normalan na ovome svijetu ne želi izgubiti dobro radno mjesto. Čak šta više, radnik će vjerovatno samoinicijativno činiti sve kako bi firmino poslovanje bilo još bolje. U suprtonom, nezadovoljan radnik znači posao urađen „preko neko neke stvari“, što opet znači ne baš kvalitetan posao i ne baš optimalna komunikacija sa klijentom. A takva situacija sigurno nema pozitivne implikacija na buduće poslovanje.

Sve dok se ne promijeni savjest naših poslodavaca u kome radnika vide kao roba i trošak firme, koji bi eto trebao biti zahvalan jer mu se dao posao ili plaća, a ne kao prednost i bogatstvo firme kojim ta ista firma i stvara profit, neće biti bolje ni jednima ni drugima. Samo zadovoljan radnik može uraditi dobar posao, ili ga unaprijediti.

Izvor: fcb

subota, 8. prosinca 2018.

,,Trula kobila"

Piše: Ibrahim Emić
Igra ,,Trula kobila" dobila je opet svoj značaj, nažalost ne kao dječja igra nego kao ozbiljna igra odraslih. Kako se igrala ta igra? Na oko jednostavna i bezopasna dok se sudionici dogovaraju, ali kad igra počne, eh onda eto i komplikacija i opasnosti. Igru najčešće igra šest do sedam igrača, manje ili više ne dolazi u obzir. Prvi igrač, obično najjači postavlja raspored igrača. On je leđima okrenut prema zidu da mu slučajno ne bi neko nešto radio iza leđa. Drugi igrač u sagnutom položaju sa rukama na svojim koljenima , svoju glavu stavlja prvom igraču u njegove ruke koje tu glavu čvrsto obuhvata prethodno preplićući prste lijeve i desne ruke. Treći, četvrti, peti i šesti igrač stavljaju svoju glavu na stražnjicu prednjeg igrača i u sagnutom položaju naslanjaju svoje ruke na svoja koljena formirajući tako jedan niz podsjećajući na kobilu koja je koliko toliko stamena, barem na oko sve dotle dok na svojim leđima ne osjeti teret. A teret je sedmi igrač koji u trku, oslanjajući se rukama na zadnjeg u redu pokušava doskočiti do drugog igrača i pod uslovom da ovaj popusti, zauzima mjesto prvom igraču. Jer, kolika je slabost kičme na teret drugog igrača, tolika je i krivnja prvog igrača što mu nije čuvao glavu. Igra je surova i beskompromisna, čija kičma izdrži, izdrži bez obzira što je iza tebe niz od četiri igrača čije su glave na stražnjicama prethodnika. Najgore im je ono isčekivanje dokle će doskočiti sedmi igrač, najrađe bi se uvukli u stražnjicu prethodnog ispred sebe samo da bi glavu sačuvali. Kobila obično popusti, ako ne na prvi skok, onda će na drugi ili najkasnije na treći. Teško pada prvom, onom čija su leđa okrenuta zidu, jer tada on zauzima mjesto drugog, na njega doskače sedmi. I na kraju, svi igrači se izredaju, dobiju svoju šansu da budu prvi, drugi......šesti, sedmi, da isprobaju svoj doskok na svojim jaranima nastojeći da taj skok i doskok bude što silovitiji da bi došlo do toga da kobila popusti i da se dokaže da je kobila trula koliko i sudionici u njoj. A publika? U početku im bude interesantno ali kad vide kako igrači, koji su do malo prije bili jarani, nastoje jedan drugom da slome kičmu sa svojim skokovima i doskocima koji nimalo nisu prijatni. Neko iz publike ih počne savjetovati da igranje trule kobile nije bezopasna igra, da donosi rizike, da svakoga trenutka može puknuti ta veza, veza između igrača, stražnjica-glava, ali oni ne primaju taj savjet nego nastavljaju i dalje igru čvrsto prislanjajući glavu na stražnjicu onog ispred sebe nastojeći da je tako sačuvaju nadajući se da će i oni doći na red da doskoče onom drugom na leđa, da ga slomiju i da zauzmu mjesto prvog čija su leđa okrenuta zidu i time zaštićena od bilo kakve opasnosti osim ako su mu ruke slabašne da zadrže onog drugog koji prima najveći teret na svoja leđa. Igra vremenski kratko traje, jer ipak, to je ,,Trula kobila"...I dok ovi golobradi igraju ispred zgrade trule kobile, oni stariji mirno šetaju po korzu tražeći nove djevojke sa kojima će provoditi svoje bezbrižne dane pri tome ne rizikujući da se veza prekine a ako se i prekine ima drugih partnera sa kojima će vezu uspostaviti svjesni da ovi što igraju trule kobile ne mogu biti kao oni a da oni uvijek mogu biti igrači trule kobile samo im to ne pada na pamet sve dok postoji korzo puno djevojaka...


petak, 7. prosinca 2018.

Fuad Kasumović je primjer tolerantnosti i suživota

"Gradonačelnik Fuad Kasumović je ove godine odlučio okiti Zenicu sa velikim adventskim vijencem kojeg je postavio oko fontane u centru grada", piše jedan ovdašnji medij.

Adventski vijenac, krug ili prsten od zimzelenog granja s četiri svijeće koji simbolizira dolazak katoličkog praznika Božića biti će još jedan pozitivan pomak na polju suživota od strane gradonačelnika Zenice za kojeg se, po pitanju odnosa naspram "manjinskih" naroda u ovoj lokalnoj zajednici vežu brojne kontroverze.

Vijenac je u antičko vrijeme predstavljao znak pobjede i u kršćanstvu je postao znak po Kristu dobivenoga spasenja. Zimzeleno granje upućuje na život koji ne prestaje, na život vječni.
Ove grane podsjećaju i na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao. I danas ambrozijanska liturgija u adventu predlaže čitanje Isusovasvečana ulaska u Jeruzalem. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje, upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu.

Dakle, nakon što je vratio  međunarodni pozdrav "dobar dan" u salu Gradskog vijeća Zenica i smanjio nezaposlenost nebošnjaka, odnosno povećao procentualnu zastupljenost nebošnjačkog stanovništva u javnim preduzećima i nadzornim odborima javnih ustanova Kasumović ponovo pokazuje tolerantnost Bošnjaka.
Iako su mu prigovarali da je s ukidanjem transparenata s čestitkama Božića, Bajrama i Pesaha te dovođenjem zabranjene sekte "Ahmedija" na pogrešnom putu Kasumović je u nizu slučajeva pokazao obrnuto.
Podsjećam, gradonačelnik Kasumović je nastavio izdvajanja iz budžeta za pomoć u radu vjerskih zajednica u istom iznosu kao i raniji gradonačelnici i time otkonio svaku sumnju da je protiv vjerskih zajednica.

utorak, 4. prosinca 2018.

Manje je njih nego nas, samo što se oni svi oglase, a mi...

Elmedina Muftić, autor članka o postizbornim rezultatima koji ste pročitali 11.000 puta u jednom od komentara na  neprimjerene i primitivne uvrede i psovke na račun rahmetli Alije Izetbegovića i šehida na Kovačima koje su se pojavile u ilustracijama sarajevskog strip-crtača Filipa Andronika, a koje su objavljene i u jednoj emisiji Televizije Kantona Sarajevo, kaže: vidiš krivi smo mi što smo im dopustili, što smo dopustili toj rulji bez identiteta, svijesti o sebi i svom korijenu da nadglasaju da u svojoj zabludi budu jači od nas koji smo na istini. Ne šute oni, šutimo mi, oni se bore za svoje laži, ali mi bitku za istinu prepuštamo nekome drugom, sve mislimo neko će drugi, a nema ko do mi. Manje je njih nego nas, samo što se oni svi oglase, a  mi pustimo pojedince niz vodu, i aplaudiramo i bodrimo kako je on hrabar, a mi na sigurnom. Tako se istina ne brani.


Piše: Elmedina Muftić

Kad je jednoj majci šehida insallah, Sulejman ef. Čeliković, saopćio vijest o pogibiji njezinog dvadesetčetvorogodišnjeg sina u odbrani jedine nam domovine Bosne , imala je samo jednu želju.
A želja joj je bila da zaustave dženazu kad bude prolazila pored kuće, da vidi sina. Priča Sulejman ef., da je pokušao odgovoriti,  od toga, bojao se da majčino srce neće moći izdržati tu bol, ali majka Bošnjakinja je ostala nepokolebljiva.
Sulejman ef.  je prenio majčinu želju i zamolio hafiza Halila Mehtića da pripazi na majku.
Kad je dženaza došla do kuće, po dogovoru su je zaustavili, majka je prišla i otkrila lice svoga sina, šehida inšaallah, izgovorila slijedeće riječi .
- Selam alejkum sine.
- Aferim ti za sve što si uradio za našu vjeru, državu i narod.
- Ponosna sam na tebe.
- Poselami sine, a babo i mama će brzo za tobom.
Majka nije plakala, ali su plakali svi okolo. Plakao je i hafiz Halil Mehtić.

Danas dvadeset i nešto godina, poslije toga neki probisvijeti, mediokriteti, protuhe, usude se da nam bace so na živu ranu, da nam psuju državu, za koju je proliveno toliko krvi, za koju su tolike majke dale svoje sinove, i još su im rekle „Aferim“, psuju nam državu za koju je poginulo toliko očeva, iza kojih je ostalo toliko djece, koji nikad više nisu imali priliku reći „babo“, psuju nam državu za koju si ginuli najbolji od nas, oni koji su je voljeli više od sebe. Psuju nam Aliju,  koji za nas nije bio samo Predsjednik R BiH, bio nam je više od toga bio je otac ovog naroda, čovjek koji nas je iz ropstva poveo u slobodu, pred koji su s poštovanjem stajali naši šehidi, i sa kojima je bio u životu i nastavio da bude u smrti. Psuju nam Kovače, simbol šehida, Bosne, simbol naše vjekovne borbe za opstanak. Psuju nam, a mi šutimo. 
I to sa TV ekrana, nam psuju svetinje. A mi plaćamo da nam ih psuju. Plaćamo te polusvijete od novinara da nam  za naš novac sole rane, vrijeđaju inteligenciju, udaraju na čast, da nam udaraju na državu.
Plaćamo ih da nam osjećaj za državu, kulturu sjećanja na genocid i agresiju i odbrambeno-oslobodilačku borbu prikazuju kao nešto retrogradno, ruralno,  nešto što se ne uklapa u sistem vrijednosti koji nam oni nameću, a to je sistem da budemo niko i ništa, ljudi bez identiteta, države, ovce koje lutaju prostranstvima i o kojima odlučuju drugi, odnosno oni čobani koji će ih kako sutra zaklati i pojesti.
Možda nekima država i šehidi ne znače ništa, ali meni država i šehidi znače život. I borit ću se životom za ove vrijednosti u koje vjerujem. Meni je suza majke šehida emanet koji neću iznevjeriti. Za koji sam spremna poginuti,

,,Električari i kuršlusi"


Pričom o električaru naš Ibrahim Emić je pokušao dočarati aktuelnu političku situaciju koju mnogi više i ne komentarišu.  Zašto? Zato što su se napokon uvjerili da, kada se nezadovoljnom političaru digne ona stvar on ne ide u javnu kuću, on jednostavno osnuje novu stranku. Javna kuća mu je zemlja u kojoj je registruje. Iako su svjesni da ljudi sa iskustvom desničarske stranke ne mogu biti lideri stranaka centra, veliki dio ljudi u tome uživa.

Piše: Ibrahim Emić

Krajem osamdesetih bio sam sudionik priče o jednom nagrađivanju sa radnim mjestom jednog, tada portira ali i predsjednika Radničkog savjeta u jednom Dobojskom preduzeću, tada članici našeg RMK ( Rudarsko metalurški kombinat). Pomenuti portir, na kraju svog mandata, koga je obavljao na zadovoljstvo direktora to jest radio po njegovoj direktivi, očekivao je i unapređenje. Tako i bi. Na pitanje direktora koje bi radno mjesto, ovaj kao iz topa odgovori, -Ja bih da budem električar!
-Zašto baš električar? , upita direktor. -Ima jedan električar u selu pare zaradi, već veliku kuću napravio, ima posla toliko da ne može sve stići.... Ne znam kako se to sa radnim mjestom završilo ali me ova priča podsjeti na današnja dešavanja oko podjele vlasti. Stranke koje su izgubile izbore, predvođene svojim najsposobnijim kadrovima, dosjetiše se da se ujedine i da naprave novu vlast koja će, po njihovom uvjerenju upravo otkloniti sve ono što je stara vlast negativno činila u svom mandatu, vlast čija je velika većina izvojevala izbornu pobjedu na posljednim izborima. Sve je dogovoreno, još samo ostaje da dogovore koja će radna mjesta, odnosno funkcije kome pripasti. Najteže je popuniti mjesto ,,električara" jer ipak treba znati spojiti nulu na nulu, fazu na fazu i uzemljenje na uzemljenje. Bez obzira što su žice u bojama i što je mudrost da plava žica ide na plavu, smeđa na smeđu, žuta na žutu, odnosno plus na plus, minus na minus, svi se boje, što bi se narodski reklo ,,kuršlusa", odnosno kratkog spoja koji može izazvati varnicu pa i požar sa nesagledivim posljedicama. Onaj portir sa početka priče nije bio svjestan da ipak mjesto električara zahtijeva znanje koje bi spriječilo kratke spojeve da bi struja nesmetano tekla svojim tokom. Danas je mnogo portira a malo radnih mjesta električara. Kako to uskladiti? Kome dati radno mjesto električara a vjerovati mu da neće izazvati kratak spoj, da neće iskočiti varnica prilikom tog spoja, da će osigurač zakazati, da će se napraviti šteta koja će prouzrokovati blokadu struje, spriječiti je da teče svojim tokom, izazvati kolaps u saobraćaju, komunikaciji, trgovini...-Možemo mi to, sposobni smo mi za to, održavat ćemo mrežu funkcionalnom, imamo šeme koje ćemo u hodu učiti, a sve sa ciljem da ako dobiju mjesto električara da će zaraditi puno para, jer, -U mom selu ima električar koji pare zaradi...Pri tome ovi direktori koji dijele mjesta električara mudro bježe od svake pomisli da to oni budu sklanjajući se na mjesta dispečera u sigurnim kabinama sa telefonima kojima će slati naređenja budućim električarima. A ako bude i kratkih spojeva koji mogu da izazovu havariju, pa krivi su električari, električari koji nemaju kvalifikaciju a prihvatili su se tog posla. Živi bili pa vidjeli...


Irfan Čengić kritikovao vrh SDP-a: Opstruisali su me i maltretirali

Irfan Čengić, aktuelni zastupnik SDP-a Bosne i Hercegovine u federalnom parlamentu koji je na ovim Općim izborima bio kandidat...