Piše: Ibrahim Emić
Nekada davno, kada je Željezara bila ,,krava muzara", da bi pomogla nerazvijenim i zaostalim opštinama, otvarala je male fabrike u tim mjestima. Jedno od tih mjesta je bio i Gornji Vakuf. Odluka pade da se tu otvori Fabrika mlinova i to ne onih mlinova na potocima i rijekama, nego pravih ručnih mlinova. Rekoše, ljudi iz Gornjeg Vakufa vole mljeti, vole okretati ono čekalo ili meljac, vole onu Minas kafu isprženu u šišu staviti u mlin, mlin uhvatiti lijevom rukom, pridržavati ga objema nogama, a desnom rukom mljeti onu minasku dok je ne pretvore pa gotovo u prah. I zašto im želju ne ispuniti a i zaposliti Gornjovakufljane? I napravi se Fabrika mlinova. Posao krenu, nakon nekoliko godina ljudi se zasitiše mlinova, konkurencija velika. A i u Željezari vrijedni radnici u ,,fušu" izrađuju sebi mlinove, ali one od prokroma. Ručno prave čekalo, jer čekalo pored noževa je najvažniji dio. Čekalom se upravlja mlinom, čekalom se melje, tako da Zenica nije oskudijevala sa mlinovima. A i Sarajevo je slabo uzimalo Gornjovakufske mlinove. Imali su u svojoj tradiciji proizvodnju ručno rađenih mlinova. Da bi se riješila kriza plasmana Gornjovakufskih mlinova, rukovodstvo Željezare naredi da svaki radnik Željezare, a bilo ih je 24. hiljade uposlenih, kupi po jedan Gornjovakufski mlin. Ko hoće može kupiti i dva, tri... I mjesta u kredencima, u onom staklenom dijelu, zauzeše Gornjovakufski mlinovi. Nisu bili nekog kvaliteta, preskakali su, krupno mljeli minasku, čekala se savijala, ruke poslije svakog mljevenja su bile garave, dlanovi su izgledali kao da su se orasi gulili. Ljudi su govorili, promjena vremena pa mesing reaguje, a u stvari Željezarski mlinovi su im pravili konkurenciju....
Prođe neko vrijeme, Gornjovakufski mlinovi padoše u zaborav, rasuše se u staro željezo, nađoše mjesto na buvljacima, Unproforci ih odnesoše kao suvenir u svoje zemlje...Željezara se ugasi, nema Mehaničke, nema Kovačnice da penzionisanom radniku pokloni ručno izrađeni mlin od prokroma...mlinova sve manje i manje. A šta bi sa Gornjovakufljanima kada im se Fabrika mlinova ugasi? Snađoše se, neki u Sarajevo, neki u Zenicu, a neki prvo u Sarajevo pa u Zenicu. Neki otvoriše i mini hidro centrale, jer što bi oni ručno okretali čekalom onu osovinu da samelju kafu Minas, kad to može snaga potočka . Samo je treba usmjeriti, napraviti pad , pretvoriti tu energiju vode u električnu, pa neka se kafa melje na električni mlin. Ali ipak, onaj Gornjovakufski mlin melje li melje i pored poodmaklih godina, što se najbolje vidi po njegovoj spoljašnosti. Gravura se izlizala, čekalo se iskrivilo, noževi se istupili. Utisnuti natpis ,,Gornji Vakuf" u kućište mlina teško se može izlizati, jer je majstor u finalnoj obradi dobro zakucao ona slova u njega. A fino je projektovan taj mlin iz Gornjeg Vakufa. Imao je i kapacitet, mogao je one pržene minaske podobro samljeti. Zrna su , dok je mlin bio nov, sama upadala u one noževe, čekalo vođeno sigurnom rukom ih je vješto ubacivalo u one procjepe, jadna zrna su se pretvarala u prah a nalazilo se i pokoje zrno koje nije bilo dobro isprženo da se nije moglo samljeti, nije htjelo u onaj žrvanj, pa je to zrno kvarilo ostalu samljevenu kafu. Zrno se brzo izdvajalo, bacalo, ili se vraćalo ponovo u šiš na prženje....
Vremenom se pojavi više tih zrna kafe koja se ne dadoše samljeti, ili se noževi istupiše, ko zna, a i dlanovi počeše se više crniti od izlizanog mesinganog kućišta mlina i mlin onaj Gornjovakufski završi u kredencu kao suvenir, ili se nađe na buvljaku ne bi li ga neki stranac zapazio i ponio ka kući kao uspomenu na Zenicu , kao suvenir na kojem piše Gornji Vakuf...
Nema komentara:
Objavi komentar