Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

nedjelja, 4. veljače 2018.

Zašto kuka kukavica?

Biću slobodan da za svoje prijatelje koji prate blog 32.vijećnik prenesem odličnu kolumnu na koju sam nabasao čitajući more fejsbuk statusa. Taman kad sam pomislio da više ništa dobro i poučno ne možeš pročitati na fejsbuku razuvjerio me je jedan od Zeničana, Mevludin ef. Dizdarević, poštovani hafiz i imam u u Ensar‑džamiji. Prenosim je, ne zato što smatram da sam ja ta kukavica koja neodmjereno kritizira već zato što poznajem jednu :)

U nastavku pročitajte o čemu je riječ.

Piše: Mevludin ef. Dizdarević

Kukanjava i neodmjereno kritizerstvo postali su biznis na kojima mnogi grade svoje vlastite i društveno političke ambicije.

U jednom razgovoru, rahmetli akademik Nedžad Ibrišimović mi je kazao: "Moj hafize, znaš li ti da sam ja u svom životu vidio stotine ljudi da su izgubili kišobrane?". "Dobro, velim ja, "šta je tu čudno?". "Čudno je", veli on "to što nisam vidio čovjeka da je našao kišobran. A neko je tolike kišobrane, bezbeli, morao naći", veli on. Pisac je, u stvari htio ukazati na ljudsku naviku da svoj dobitak i sreću taje, ali zato svoj gubitak naširoko rastelale.Ovo je univerzalna antropološka činjenica koju su isticali i mnogi drugi umni ljudi. Dostojevski, npr. kaže da je "čovjek sklon nabrajanju svojih nevolja, ali nikada ne nabraja svoje radosti". Još je dodao "kada bi ih nabrajao onako kako zaslužuju, uvidio bih da svako ima dovoljno sreće u životu". Drugačije kazano, kada spomenemo izgubljene kišobrane, deder sjetimo se i onih koje smo našli. Samo tako je slika našeg života cjelovita.

Teški snijeg na rani behar

Naumpala mi je ova anegdota dok sam razmišljao o jednoj opakoj bolesti koja se navadila na mnoge Bošnjake, a radi se o beznađu i orkestriranoj kuknjavi na sve i svakoga. Kukanje je postalo naš omiljeni nacionalni sport. Kukaju Bošnjaci na svoju zlehudu sudbinu, na svog oca i majku što ih rodiše, kukaju na državu i Islamsku zajednicu, na svjetske moćnike i bjelosvjetske protuhe, na sunčano ljeto i snježnu zimu. Paradoksalna je činjenica da smo do te mjere zaglibili u depresiju da smo se počeli radovati jedino lošim vijestima i tragičnim događajima. Ružne vijesti su postale mile našem uhu, jer su one krajnje opravdanje za sve neuspjehe i za svako poskliznuće. Ako se u tom mentalnom mraku i pojavi neka pozitivna vijest dočekujemo je sa nevjericom i odmah joj nađemo stotine derogirajućih primjera. Ugušimo je veselo u samom zametku kao teški snijeg rani behar.

Beznađe je bolest

Da stvar bude još gora, kuknjava i neodmjereno kritizerstvo postali su biznis na kojima mnogi grade svoje vlastite društvene i političke ambicije. Hiljade lajkova i desetine šerovanja imaju govornici svih ideoloških i profesionalnih usmjerenja koji grme sa govornica i minbera o nepravdi i zlu koje nas guta i protiv koje ne možemo ništa uraditi, jer je ono već uradilo sve ostalo; sažvakalo nas je i samljelo u svojoj tamnoj utrobi beznađa. Najuspješniji političari su populisti koji sve kritikuju, a nikakve realne programe ne nude. Najgrlatiji su salonski intelektualci i komentatori za koje unaprijed znaš šta će da kažu. Najpopularniji su oni govornici koji izgovaraju goleme riječi bez pokrića i značenja. Svi oni eksploatišu naše akumulirane frustracije, jer iskazuju ono što mi ne znamo niti smijemo izreći. Što nam to osigurava samo trenutnu olakšicu to nema veze, jer već sutra će se pojaviti neka nova ružna vijest i osigurati hranu našim frustracijama. A bez obzira šta mislili beznađe je bolest koja nije samonikla. Ona je, usudio bih se kazati, projektovana i planski odnjegovana društvena patološka pojava. Stoga se protiv nje mora ustati svim sredstvima i svim kapacitetima. El-gazali je jednom rekao da je opasnost u dvije stvari; u samoopčinjenosti i beznađu. I jedno i drugo, naime, teška je opasnost za svako društvo i pojedinca, jer ga amnestira od odgovornosti i udaljava od čina i djelovanja. Beznađe i oholost proizvode iste posljedice, ali sa drugačijim premisama. Samozaljubljena osoba ne čini ništa, jer to ne mora, a osoba bez nade jer to ne može. Negdje nam promiče da prva sura u Kur'anu (Mushafu) počinje riječima: Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Sura sa kojom ulazimo u kur'anski univerzum počinje sa zahvalnošću Bogu. Zahvalnost je prostor gdje raste zadovoljstvo. Iz zadovoljstva niče sreća, a iz istinske sreće i svijesti o Božijim blagodatima izrasta plod vjere. Tamo gdje nema zahvalnosti nema ni zadovoljstva; gdje nema zadovoljstva nema ni sreće i svega dobrog što sreća sa sobom donosi. Da se razumijemo! Nisam sklon naivnom i plitkom optimizmu. Niti smatram da je sve u našem društvu i državi bajno i ružičasto. Nisam ni protiv toga da se jasno iskaže svoj stav i oslovi svoj problem i muka koja nekoga tišti. Međutim, moje iskustvo pokazuje da najviše kukaju i najviše o nepravdi govore oni koji su najviše hajrovali od ove države i koji na to imaju najmanje prava. I sada dolazi na red odgovor na pitanje iz naslova, zašto kuka kukavica? A odgovor leži u narodnoj poslovici - ne kuka kukavica zato što joj je teško nego zato što joj je takva pjesma.

Mevludin ef. Dizdarević za "Preporod", Islamske informativne novine
   

Nema komentara:

Objavi komentar

Popularni postovi