Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić


nedjelja, 16. srpnja 2017.

Jučer sam tako jako željela spakovati kofere i pobjeći iz ove "psihijatrijske bolnice"

Prije dva dana u mjestu Vukotići, općina Zenica, u obližnoj šumi, nedaleko od porodične kuće 53-godišnji Sakib Gulamić izvršio je samoubistvo vješanjem, a tijelo su pronašli mještani. Sakib je iz porodične kuće izašao u petak jedan sat poslije ponoći, od kada su mještani tragali za njim. "Bijeda ga je natjerala da izvrši samoubistvo vješanjem. Sakib je imao troje djece, u kući niko nije radio i nisu imali nikakvih primanja, niti su bili zdravstveno osigurani. Sakib je bio demobilisani borac, a njegov maloljetni sin pokušavao je nešto zaraditi čuvajući ovce po selu",izjavio je jedan od komšija. Pročitavši vijest na društvenoj mreži fejsbuk, Zeničanka Azra Hajdarević, napisala je zanimljiv tekst.

Piše: Azra Hajdarević

Napuštaš svoju kuću iza ponoći. Ostavljaš svoju porodicu, svoje troje djece i ideš da se ubiješ. Ideš u šumu po mrklom mraku, s mrklom dušom, pocrnjelim srcem, s najmračnijim mislima da sam sebe lišiš svog crnog života. Života, kojeg nisi žalio dati za državu, koja te je kao kurva najhladnijeg srca naživo ubila.

Namazala sam sebi krišku i sjela da prezalogajim uz fb. Prva vijest - Sakib Gulamić iz Vukotića izvršio samoubistvo vješanjem. Hajde, gutaj sad taj zalogaj kriške, koji ti je zastao u grlu. U grlu koje se tokom jučerašnjeg dana od bijesa zbog nepravde stislo ni sama ne znam koliko puta. Htjela sam da poderem svoju diplomu i pojedem je, jer se ono što su me učili na pravnom fakultetu više nigdje ne primjenjuje. Jučer sam tako jako željela spakovati kofere i pobjeći iz ove "psihijatrijske bolnice" s kratkim oproštajnim pismom sadržaja: "Zbogom Bosno i Hercegovino. Dabogda se ti i ja više nikada ne vidjele. Zauvijek ću te mrziti." Tako sam mislila, dok sam grlila jednu svoju dobru prijateljicu, koja mi je saopštila "radosnu" vijest da nakon toliko godina nemogućnosti pronalaska zaposlenja u struci odlazi za Njemačku, jer je gore dobila posao. To je valjda jedno od onih 100.000 Bakirovih obećanih radnih mjesta. Dok me je njena beba svojim majušnim rukicama držala za kažiprst, nešto mi se čudno okrenulo u stomaku. Kao da se neki nježni leptir začeo u mojoj utrobi i odnekud u mojim mislima ta ideja: "Azra, trebaš i ti roditi."

Šta da rodim u zemlji u kojoj se Sakib Gulamić ubio, zato što ju je branio?! Koliko li je samo bio gladan u momentu smrti?! Čovjek je otišao gladan na onaj svijet! S onim tupim bolom u želucu, na koji s vremenom otupiš. Ali, ne možeš da otupiš na glad, neimaštinju, patnju i nimalo izvjesnu budućnost svoje djece, za koju se osjećaš odgovornim, možda čak i krivim.

Ej! Ubio nam se čovjek... Ubio se jedan od nas.

Nema komentara:

Objavi komentar

Popularni postovi