Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

petak, 11. studenoga 2016.

Prijetnje zbog teksta pod naslovom “Zašto doktori i medicinske sestre uzimaju mito?”

Neki dan pročitao sam taj tekst koji nije potrebno dodatno komentarisati jer govori sam za sebe. Međutim, ono što vidjeh nakon toga je baš za prenošenje istog. Prijetnje zbog nekog teksta i zahtjev za uklanjanje mogu izazvati kontraefekat, a to je ono što je kod mene presudilo da ga širim dalje. U nastavku pročitajte o čemu se radi.

KONJIC - Veći problem od samog uzimanja mita je činjenica da su džepovi većine naših doktora i sestrica previše duboki, pa koliko god da se mi trudili ne možemo ih napuniti…

Naslov počinje sa “Zašto” a ne sa“ Da li” jer realnost je takva da se mito uzima. Trebalo bi da pomažu jer je to njihov posao ali većinom to rade zbog novca.

Oni koji kažu: “ A ne, mito kod nas ne postoji” lažu…

I sama sam boravila u bolnici, a i moja majka. Iz oba slučaja znam da ne važi ona: “Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.” Kod nas je ona: “Koliko para toliko ‘muzike’.“

Svojim sam ušima čula svašta i svojim očima vidjela, možda još više. Tako da nemojte mi samo o poštenju današnjih ljudi za koje kažu: “Bog pa oni.” Kada sam došla majci rekla je: “Nema šta mi od jutros ne uradiše.” Šta su radili? Patili ženu koja se borila za život. Vjerojatno svoje osobne probleme “rješavali” na pacijentu. Prosipali priču da je dobro, da će ozdraviti, a pare uzimali. Na kraju majka umrla…

Šta je? Malo vam para bilo “gospodo”? Naišao neko tko je davao više? Ma samo da ste rekli da su vaši džepovi toliko preduboki… Nikada nisu rekli da im je malo, ali to su pokazali nažalost djelima.

Nikada nisu rekli da će mamu pustiti na kraju. Nisu mi pružili priliku da budem uz majku u njenim posljednjim minutama. Nisu mi dozvolili da se psihički pripremim za taj rastanak. Nisu, zato što, da su rekli kako će odustati, ne bi mogli para se nakupiti!

Jedino što su uradili davanjem lažne nade bilo je da su uspjeli da doživim najveći mogući šok, najjačeg stupnja. Nisu dovoljno potrudili se da je spase zato što im nije bila bitna. Dođeš i moliš da majku mrtvu vidiš, pa kad niko ne reagira poludiš i kažeš sve što misliš. Reakcija dotične “gospode” bude: “Šta je njoj?” “Umrla joj majka.” “Ma daj joj nešto za smirenje i nek’ ide.” Sve hladnim glasom.

Umrla je moja majka a ne neka stoka stoko!

Da, da… Nemam ja problem sa iskrenošću pa sve otvoreno pričam. Imam problem sa bezobraznim osobama koje su “uspješne” preko tuđih leđa. Nikada neću oprostiti tim ljudima. Ne želim im ništa drugo osim da dožive ono što sam i ja na svojoj koži! Nadam se da će neko od tih ljudi pročitati ovaj tekst i doživjeti bar 1% moje boli, to im je dovoljno da im bude užasno loše.

Ljudi koji daju mito znaju da to izgleda ovako: daješ i daješ samo da taj boravak u bolnici završi kako treba. Da koliko toliko ne budu drski i bezobrazni, kakvi inače znaju biti. Čast izuzetcima za koje kažu da postoje (ja još nisam srela takve).

Neki će postaviti pitanje: “Zašto mi dajemo mito?”

Odgovor je vrlo jasan. Kada je nekom nama bitnom potrebna pomoć spremni smo na sve samo da bude dobro. Oni koji kažu: “Sami smo krivi zato što dajemo mito” sigurno nisu bili u situaciji da se neko njima bitan bori za život il ijednostavno pokušava da se izliječi.

Treba li da kažemo: “Ma neću dati mito pa kako god da se sve završi”?? A jasno je da, bar na oči gledajući, doktori i medicinske sestrice sa mitom više obećavaju. Više će kao da se “trude”. Nije ni to neki baš specijalan tretman ali jeste bar pred očima vaših bližih. Snađu se ljudi lukavo i bezobrazno.

Znam za slučaj kada ljudi nisu htjeli da daju nikakvo mito. Momak mi je pričao da je njegov otac 12 dana ležao u jednoj Sarajevskoj klinici čekajući da se neko od liječnika smiluje pa da mu rade proširenje krvnih sudova, jer je čovjek imao jak i po život opasan infrakt. Zašto doktor tek nakon 12 dana “radi” pacijenta koji je hitan slučaj? Evo da vamjakažem…

Zato što porodica nije htjela da počasti doktora, pa je on namjerno svih 12 dana na odjelu intenzivne njege držao pacijenta, koji je morao da ugradi srčane premosnice da bi preživjeo. Da nije tragično bilo bi komično.

Zašto kod doktora ne možeš otići bez kese (poklona) ili koverte? Zašto ako doktoru ne odneseš kesu ili kovertu neće skoro niti da pogleda tog pacijenta? Zašto zaboravljaju da su položili zakletvu da im je svaki pacijent isti? Zašto ne shvaćaju da se o svakom moraju brinuti isto i svakome pružiti odgovarajuću njegu?

Iz ovih, a i mnogih drugih slučajeva, zaključujem da:

Kada ne date ništa poznato je da se prema vama, u svakom slučaju i svakoj situaciji, ophode kao prema nekoj običnoj krpi. Ako krpišta i bude nije ništa strašno, nije jedina pa nije bitna.

Kada date mito uvijek im je malo i često odustaju…

Najžalosniji dio svega toga je što mito nije nikakva garancija da će biti bolje. Taj mito u dosta slučajeva samo produži život na neki period, ne tako rijetko na par dana. Ali dobro, “razumimo ljude”, ipak uvijek naiđe neko ko može da ponudi više.

Bezobrazluk nema granicu…

Ako će nekog da spase neka uzmu i mito. Život ima veliku vrijednost. Ali ako znaju da neko umire zašto uzimaju? Ili ako neko nema da ponudi previše zašto se ne trude isto kao prema onima koji nude puno? Zar to nije smisao tog posla? Spasiti svaki život koji se može spasiti. Očigledno da nije…

Mislite šta hoćete ali vi ste dokaz da dosta stoke hoda na dvije noge! “Pozdrav” za gospodu u bijeloj čistoj odjeći sa porukom: “Žao mi je što vaš obraz i vaša savjest nisu čisti”!

Autor: Sedina Perva

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi