Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

nedjelja, 27. ožujka 2016.

Jedino mjesto za “ispovjed” ostao joj blog 32.vijećnik!?

- Znaju da imaju problem u Centru za mentalno zdravlje, a prave se da ga nema! Slično kao i u zeničkoj Kantonalnoj bolnici, gdje se u zadnje vrijeme izmjenjalo “šest direktora”...

Zašto ljudi ne reaguju na nanesene nepravde? Ovaj tekst je ispovijest kliničkog psihologa o produljenoj diskriminaciji koju Dom zdravlja “Centar za mentalno zdravlje” Živinice vrši prema mojoj fejsbuk prijateljici sa visoko razvijenim moralnim karakteristikama. Nemoćna u začaranom krugu Dom-a zdravlja tužila je ustanovu zbog toga i ništa nije postigla! Direktoru se obraćala bezbroj puta, ništa!

“Ministarstvu Zdravstva sam se obraćala isto niz puta, šta se radi sa mnom, kolika mi se norma nameće, ili ćuti, ili ne odgovori na šta treba”, kaže klinički psiholog kojoj je blog 32.vijećnik ostao kao jedino mjesto za “ispovjed”. U službi huškaju pacijente protiv mene, neće da ih upišu u protokol, umanjuju mi brojeve pacijenata koje upišu u centralni protokol, a od mene traže da pišem izvještaj koji ide prema Zavodu zbog naplate, nastavlja ona.

Cijela ustanova na čelu sa direktorom vrši mobbing na psihologu i nikom ništa... Zato što se to ne može, ili ako u kom slučaju i može, teško je dokazivo u našem sustavu, jer “kadija te sudi kadija te tuži”.

Svjesni smo da ima dosta slučajeva gdje ljudi trpe jer neće da se zamjere s rogatima...

Naprimjer: u trgovinama i trgovačkim lancima gdje radnici moraju kupovati robu kojoj istekne rok trajanja da ne bi poslodavac bio u “gubitku”, ili u preduzećima gdje ljudi rade po 12 sati, a piše im se 8, odnosno plaća im se samo 8. Ili radnici koji podignu zarađene plate u bankama, a poslije dio plaća vraćaju poslodavcima. Svi vi znate čak i koji su to poslodavci, znate, ali se pravite da ne znate kao što ću se i ja napravit’ kako sam se u ovom tekstu zanio pišući i tako izostavio konkretna imena ljudi o kojima pišem.

Ovaj klinički psiholog je očit primjer zašto ljudi ne reaguju na nanesene nepravde. Kaže da je tužila ustanovu zbog toga i ništa nije postigla, samo joj je ispostavljen račun za troškove parnice.

Slično kao i u zeničkoj Kantonalnoj bolnici, gdje se izmjenjalo šest direktora od kojih je svaki doveo sa sobom bezbroj podobnih zaposlenika, tako da danas imate, parafraziram... 16 ložača centralnog grijanja u jednoj te istoj bolnici. Politika se toliko umješala u zdravstvo, da se ne zna ko pije ko plaća.

- Znali su me forsirati da radim 60 pacijenata dnevno, nastavlja liječnica. Ustanova niti nabavlja nove testove niti me educira, niti mi obezjbeđuje uslove za rad. Norma je takva zbog specifičnosti, zahtjevnosti i osjetljivosti radnog mjesta, ja kao psiholog nemam ultrazvuk moja jedina alatka su testovi inteligencije, ličnosti, organititet, stres...

Vrijeđaju me, omalovažavaju, viču na mene pred pacijentima, sve što mogu rade da kontriraju na čelu sa šeficom neuropsihijatrom koja im je glavna kolovođa i koja se usmjerila na mene i smatra mene krivom za sve. Ti znaš da je Karadžić neuropsihijatar i kakvi neuropsihijatri mogu biti kad okrenu nauku i svoje znanje i tehnike protiv ljudi. Njima je samo bitno lijekove rasturati preko šaltera, a ja sam im izgleda smetnja u tome jer ja to vidim i registrujem,a to im je dodatni izvor prihoda i putovanja sa farmaceutskim kućama.

U Bosni je običaj reći, “ne sudi dok ne čuješ drugu stranu priče”. Drugu stranu nisam uspio dobiti. Na telefon se niko ne javlja, danas je nedelja, neradni dan...

Svim prijateljima koji slave ,želim mnogo zdravlja ,ljubavi i veselja ,sretan Uskrs


32 vijecnik, demobilisani borac 3 Korpusa Armije RBiH, ranjavan u ratu, pismeno pohvaljivan, bez ikakvih privilegija. Iz rata uzasao go, bos i sjeban sa deviznom knjizicom koju su mu vlasti poslije preimenovale u certifikate, koje su opet poslije obezvrijedili da bi ih kupili njihovi tajkuni za sitan novac od kojeg ce naravno pokupovat drzavno vlasnistvo. I dalje, odnosno i danas je go, bos i (s)jeban jer su mu te iste vlasti unistile preduzece u kojem je radio i imao osmocasovno radno vrijeme i slobodne vikende.

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi