Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

utorak, 5. siječnja 2016.

Zanemarujete ljudska prava i pljačku sopstvenih građana, a slavite! Šta slavite?

Jedna samohrana majka ogorčena je na ponašanje službenih lica u dijelu države čiji zvaničnici tvrde da će uskoro predati aplikaciju za članstvo u EU. U dijelu države koja 9. januar slavi kao Dan republike, a zanemaruje ljudska prava i “pljačku” sopstvenih građana...

Međutim, prije nego predaju aplikaciju za članstvo u EU pretpostavljam da naši bh političari nisu svjesni da osim što se ni u Federaciji BiH ni u Republici Srpskoj ne poštuju odluke Vrhovnog suda, u toj državi običnom smrtniku treba više od godina dana da bi se neko od nadležnih udostojio odgovoriti na niz pritužbi na rad pravosuđa Republike srpske. Obraćala se i sigurnosnoj agenciji SIPA i Uredu Obmbdusmena i opet ništa.

Rođena u jednom divnom sistemu bh građanka kaže da njen mozak ne može da shvati da za sve što joj se desilo ne postoji institucija kojoj bi mogla da to prijavi. Naime, ona tvrdi da su joj uskraćena sva ljudska prava zato što ni nakon godinu dana nije uspjela naći put za prijavu nestalih(otuđenih)stvari iz stana koji je koristio njen sin.

S trenutnim boravištem u Italiji, Danijela Marčeta, rođena Banjalučanka nakon “nesporazuma” sa stanodavcem bez obzira što joj je brat radnik MUPA-REPUBLIKE SRPSKE  policijske stanice Lazarevo, Banja Luka, nije uspjela povratiti otuđene stvari u zlatu i nakitu. Napisane su službene zabilješke, izjave ali nikakve koristi.

Za izjave koje davala i pisala po svim tim institucijama ona tvrdi da im se obično gubi trag, a kao svjedoka navodi nevjenčanog supruga Italijana Agelo Lanfrancha koji je svjedočio svemu, od iznajmljivanja stana do maltretiranja njenog sina od strane stanodavca.

Obzirom da je podstanar i u Italiji od 1996 godine, napominje da je u Banja Luci imala ugovor za stan i sa katolikom i sa Muslimanom, ovjerenim u sudu u Banjaluci i nikad nije imala problema dok ugovor sa Vidačković Boškom nikada nije dobila. A da joj je neko rekao da će je ovakva muka snaći sa svim poštenjem iz redova “vlastitog” naroda ne bi mogla ni zamisliti.

Danijela kaže da je njen sin Nenad vjerovao policiji i ujaku koji predstavlja državu i napominje da bi trebalo dobro razmisliti šta se radi i kako se ponižavaju ljudi i šta se radi čak i familijama!

Šta slavite? Ma,šta to slavite da mi je znat? U dijelu države koja 9. januar slavi kao Dan republike, a zanemaruje ljudska prava i “pljačku” sopstvenih građana iz redova sopstvenog, pripadajućeg naroda ne bi trebalo slaviti ni krsnu slavu taj dan jer i za takvo slavlje uslovi trebaju biti daleko normalniji.

Danijela tvrdi da je dolazila nebrojeno puta, (obzirom da živi i radi u Italiji, svaki svoj dolazak provodi hodajući po sudovima, tužilastvu i policiji) pokušavala je obaviti razgovor s nekim ko je nadležan, svi njeni dolasci su evidentirani. Medjutim, svaki put nailazila je na zid. Jedini zaključak je da bi najbezbolnije bilo da je izvršila provalu kod bivšeg stanodavca i ukrala sopstvene stvari. Kaže, jednostavno tjeraju poštene ljude da se okrenu kriminalnim radnjama. Odlučila je pokrenuti međunarodni spor po ovom pitanju jer je Okružno tužilaštvo Banja luka izdalo Naredbu o obustavljanju istrage protiv njenog stanodavca Vidačković Boška.













Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi