Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

srijeda, 2. prosinca 2015.

Đaci se odrekli užine da bi drugu kupili cipele

Negdje sam vidio naslov “đaci se odrekli užine da bi drugu kupili cipele!” Naime, siromaštvo u kome živi taj učenik, njegove školske drugove ganulo je do suza i oni su se odrekli užine da bi kupili patike i cipele školskom drugu čija je porodica slabijeg materijalnog stanja, pa on neće više morati da pješači do škole u poderanoj obući.

Super, humano, nema govora. S jedne strane humano, a s druge??? Nehumano društvo koje je dozvolilo da siromaštvo uzme toliko maha da se čak i djeca moraju odricat doručka kako bi pomogli svojim vršnjacima. Osim djece, na svakom koraku su apeli za razne donacije, od hrane do odjeće i obuće.

Sitnu buraniju tuđa neimaština gane do suza tako da se organizuju i skupljaju od svoje “sirotinje” dok se istovremeno njihovi tlačitelji vozaju u crnim audijima od preko 200.000 konvertibilnih maraka. Perverzno djeluje ako vidite da i vjerski službenici zloupotrebljavajući religiju rasipaju isto kao i političari koji novac od tlačenja narodnih masa koriste za zabavu, luksuz, skupa auta i putovanja, i stvari koje mu uopće nisu potrebne.

Koliko smo i da li smo zaista humano društvo? Jedni prikupljaju novce, a drugi ga nemilice troše. Jedni jedva preživljaju, skupljaju i pomažu druge, a neki treći čak i profitiraju od toga uzimajući procente (10,20 čak i 30% od prikupljenih sredstatva) za obavljeni humanitarni posao. U vrijeme ratnih sukoba u Bosni kažu da je negdje u Gluhoj Bukovici za vrijeme rata srpski vojnik pitao bošnjačkog: Ja tebi prodajem brašno po 5 maraka, a ti po 20. Ko je veći četnik od nas dvojice :D

Nadam se da me džematlije neće pogrešno razumjeti, izvršiti zamjenu teza i optužiti kako ja “zloupotrebljavam” tuđu nevolju s ciljem lajkanja na fejsbuku. Ne moraju lajkat. Nek’ samo pročitaju, dovoljno je. Ne brinu ni “oni” šta ću ja pomislit na to što oni podsjećaju na stradanja, malo-malo pa pitaju Dodu kako se osjeća u Saraj'vu, pošalju Tokića da maše s ljiljanima po Banja luci dok se oni na kongresu obračunavaju ko će bit' hadžija, a ko će vodu nostat.

Dobro reče moj kolega, “ne moš ti izjebat ovaj narod kol'ko on more bit' zadovoljan”.... Narod ti je poput ovih đaka koji su se odrekli užine da bi drugu kupili cipele. Što ga više je*eš on je tiši i finiji... Finćukastiji!

Ajd zdravo, smrt fašizmu!


1 komentar:

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi