Ovo je zemlja, vukojebina zaostalih četnika, balija i ustaša

Međunarodni dan borbe protiv fašizma je prošao tako kako je prošao. Simbolično obilježen u gradovima etnički najmješovitije zemlje. Koristeći sarkazam onako kako umijem i kako me inspiracija nosi, putem društvene mreže fejsbuk rekoh kako sam ja za "tri škole pod jednim krovom"! Kao da sam naslutio ono što će se danas desiti... Naime, napisao sam da sve što sam stariji sve vas više volim takve kakvi jeste, bez obzira jeste li fašisti il' antifašisti!? Niste vi krivi što je danas svakoj šuši dopušteno da se petlja u obrazovanje. Nije to problem, naći će se već neko rješenje. Mi smo nekad imali "tri škole pod jednim krovom" na Golom otoku. Bilo je tamo ljudi sa dobrim živcima koji su imali i vremena i živaca za edukaciju i prekvalifikaciju. Čo'jek se na sve nauči... Neki su "naučili" čim su saznali da postoji.

Međutim, dan poslije saznajem da je Dom naroda BiH  imenovao Nikolu Poplašena, bivšeg predsjednika RS-a, za jednog od članova Upravnog odbora Agencije za visoko obrazovanje BiH. Definitivno, normalan čovjek nema šta da traži u ovoj zemlji. Narode, bježite odavde. Uhvatite se noge ljudi, kud koji mili moji. Može li mi neko reći kakva je to zemlja u kojoj četnički vojvoda odlučuje o obrazovanju? Kakva je to zemlja, kakvi ljudi predstavljaju narod i kakav je to narod ako se može desiti da njen “Dom naroda” imenuje četničkog vojvodu na tu funkciju?

Možda je jedan od ogovora dala Maja Varešković iz okoline Zenice, koja između ostalog kaže. Moj brat je imao godinu a ja četiri, kad je naš dido zbog bolesnog srca morao u Zenicu u bolnicu. Sa anginom pektoris ne boluje se dugo i baba je otišla da zadnje dane provede s njim u bolnici. Jožu i mene nije imao tko paziti, a kako smo bili nemirni, nitko od rodbine nas i nije htio uzeti na čuvanje. Uzela nas je prva komšinica Zirafeta, žena Zaima mesara. Nije pravila razliku od svojih dvoje djece i moj brat, koji već dugo ima preko sto kila uvijek priča da je u životu ostao željan samo tope što smo umakali jedući na podu i hurmašica koje nikad nitko nije uspio napravit kao ona. Prije neki dan je ispred osnovne škole u Busovači jedna učiteljica, Hrvatica po nacionalnosti, a “čmar” po opredjeljenju, ostavila muslimanske učenike da se mrznu ispred škole a uvela hrvatsku djecu unutra... Volila sam da to nisam čula, volila sam da više ne živim ovdje, da vjerujem da u životu postoje samo žene kao što je moja komšinica i volila sam da se i od pokvarenog srca umire a ne samo od bolesnog, pa da i ta kuja od učiteljice crkne iako ne boluje od angine pectoris.

Da, tako kaže Maja iz etnički najmješovitije zemlje. Moji Zeničani kažu s ponosom da imaju najveće gradilište u BiH, da im nikad nije bilo bolje. Svanulo im.... Nisu smjeli ići u džamiju dok im nije "svanulo"!? Sarajlije kažu kako im je Sarajevo među deset najljepših gradova svijeta. Sarajlije to kažu iako su upoznati kao i ja ovaj da se u Sarajevu potroši 20 kilograma droge mjesečno!? Dakle, ono što sam rekao na početku priče,  da to nije problem, da će se naći već neko rješenje.... Neće, ljudi.... Neće se naći rješenje. To je sarkazam.

Možda je Sarajevo među deset najljepših gradova svijeta. Možda je Zenica , moj grad, najveće gradilište u BiH. Možda nam je zemlja ovakva ili onakva... ali jedno je sigurno. Ovo je zemlja, vukojebina zaostalih četnika, balija i ustaša.