Baba Milica je vrlo dobro znala kome plete čarape!

Ne znam kako je kod vas, ali meni se desi taman kad sam leg'o spavat’ da mi u onom polusnu dođe neka misao koju bih trebalo zabilježit’ al’ ko će iz tog polusna ustat’ tražit mobitel da je zapišeš. Tako sinoć u polusnu kontam da l’ da ustanem i zapišem ili ne. Ajd rekoh sjetit ću se valjda ujutro. Ujutro kad sam ustao, nema šanse, ne mogu se sjetit’. E, jbg. rekoh sam sebi. Šteta...

Dakle, sinoć prije spavanja mi pade na pamet al’ jutros nikako da sjetim šta je to sve dok nisam vidio jedan zahtjev za fcb.prijateljstvo iz Kaknja. Što ti je reć’ sudbina... Da me zahtjev za prijateljstvo podsjeti na nešto o čemu sam prethodnu noć razmišljao. U vrijeme najžešćih ratnih sukoba baba Milica iz okoline Kaknja koja je izbjegla u Srednje a potom u Prijedor, meni Muhamedu i mojoj rahmetli majci i ocu plela je vunene čarape i slala ih po UNHCR-u u Zenicu. Iako je bila glad, brašno, ulje i šećer iz tih paketa, nebitni su. Baba Milica je plela čarape i slala po UNPROFOR-u! Ta činjenica će vjerovatno blokirat nečije male zakržljale mozgove, al' džaba je, to je tako. Pokoj ti duši baba. Tvoje čarape nisu grijale samo noge. Od njih i danas pjene usta i ključa krv u zakržljalim mozgovima svih onih koji ne znaju šta je 29 novembar...

Ovu kratku priču objavio je portal Bolja Tuzla pod naslovom “kako je baba Milica plela čarape vojniku Armije Republike BiH!?” s jednim malim dodatkom koji sam u kratkoj konverzaciji spomenuo uredniku, odnosno riječima Abdulaha Sidrana koji kaže: “Da je Jugoslavija bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo”.

Međutim, moja poruka je bila istaći vrijednosti i veličine jedne male, a u isto vrijeme velike žene. Babe Milice, koja je vrlo dobro znala kome plete čarape.