Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

nedjelja, 29. studenoga 2015.

Baba Milica je vrlo dobro znala kome plete čarape!

Ne znam kako je kod vas, ali meni se desi taman kad sam leg'o spavat’ da mi u onom polusnu dođe neka misao koju bih trebalo zabilježit’ al’ ko će iz tog polusna ustat’ tražit mobitel da je zapišeš. Tako sinoć u polusnu kontam da l’ da ustanem i zapišem ili ne. Ajd rekoh sjetit ću se valjda ujutro. Ujutro kad sam ustao, nema šanse, ne mogu se sjetit’. E, jbg. rekoh sam sebi. Šteta...

Dakle, sinoć prije spavanja mi pade na pamet al’ jutros nikako da sjetim šta je to sve dok nisam vidio jedan zahtjev za fcb.prijateljstvo iz Kaknja. Što ti je reć’ sudbina... Da me zahtjev za prijateljstvo podsjeti na nešto o čemu sam prethodnu noć razmišljao. U vrijeme najžešćih ratnih sukoba baba Milica iz okoline Kaknja koja je izbjegla u Srednje a potom u Prijedor, meni Muhamedu i mojoj rahmetli majci i ocu plela je vunene čarape i slala ih po UNHCR-u u Zenicu. Iako je bila glad, brašno, ulje i šećer iz tih paketa, nebitni su. Baba Milica je plela čarape i slala po UNPROFOR-u! Ta činjenica će vjerovatno blokirat nečije male zakržljale mozgove, al' džaba je, to je tako. Pokoj ti duši baba. Tvoje čarape nisu grijale samo noge. Od njih i danas pjene usta i ključa krv u zakržljalim mozgovima svih onih koji ne znaju šta je 29 novembar...

Ovu kratku priču objavio je portal Bolja Tuzla pod naslovom “kako je baba Milica plela čarape vojniku Armije Republike BiH!?” s jednim malim dodatkom koji sam u kratkoj konverzaciji spomenuo uredniku, odnosno riječima Abdulaha Sidrana koji kaže: “Da je Jugoslavija bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo”.

Međutim, moja poruka je bila istaći vrijednosti i veličine jedne male, a u isto vrijeme velike žene. Babe Milice, koja je vrlo dobro znala kome plete čarape.




Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi