Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

nedjelja, 20. rujna 2015.

Suma sumarum, nedelja 20 septembar...

Foto: Seka, Ajdin i njegovi divni roditelji... 
Ne bih ja ništa danas napisao, ali... Napolju kiša. Nema se kud po kiši, a od ranog jutra komšiničin majstor buši, lupa, struže.... E je*em ti 'vaku  nedelju, komšiluk, majstora i komšinicu. Znam, nije mi nedjelja kriva al' nije ni komšija. Nije on kriv što mu majstor cijeli sedam dana rinta, zauzet, radeći prekovremeno i na crno... A zakon, takav - kakav je, dozvolio bi mu i da u pola noći to isto radi. No, ne radi, pretpostavljam. U pola noći „majstor“ buši ono što se bušit može pa ćete tako čut' neke druge zvuke, malo drugačije od običnog struganja i lupkanja... Uglavnom, ni od njih ne mo'š zaspat :)

Tako te ispada da ne mo'š oka sklopit ni po danu ni po noći. Rezigniran jednim takvim „stanjem“ sjedam za računar, otvorim fejsbuk kad tamo imaš šta i vidjet. Ova moja raja k'o da više nema kud s tim tolikim izbjeglicama pa ih svaki dan na fejsbuk guraju. Ništa lično al'da znate da sam prebukiran. Hiljadu prijatelja, nek' svak' po jedan link opali o Siriji, eto hiljadu linkova. „A ja sranja u Ruandi jbt.!?“ (bosanski vojnik u rovu čitajući novine nakon granatiranja) dođe mu ga k'o najoriginalniji opis stanja u društvu ... I ne samo s tim izbjeglicama i njihovim podjeljenim stavovima oko njih samih, već i objavama o SAD-u, Britaniji, EU, Izraelu, Siriji... k'o da je kod nas med i mlijeko, nemamo svojih problema. Sve nam potaman jbt. izuzev Sarajlija koji eto, trpe redukcije vode u ovo moderno, najmodernije vrijeme kada je može bit' i na Marsu ima. Samo oni rijetki ponekad napišu ponešto o društvenim problemima današnjice ali im kako-kad, uglavnom prođe (ne)zapaženo ili (ne)komentirano baš zbog nepostajanja ličnog stava.

Ljudi, k'o da nemaju svoj sopstveni stav. Obično dijele mudre misli, izreke najvećih domaćih i svetskih umova o ljudima i životu, našim manama i vrlinama... Da mi je da me nešto iznenadi, pomislim. Jednostavno, da me obraduje neka originalna objava ili bar link teksta poput naslova „Ima telo koje izaziva zavist: Da li je ovo njena najprovokativnija fotografija do sada?“... Otvoriš link da vidiš tu fotografiju i to tijelo kad ono. Ima ku*ac!? Tijelo k' tijelo, neka atraktivna Ruskinja šetala modnom pistom u Njujorku. Elem, ispade da mi je Monica Belluci najbolje što imam.
Da se ne bih zadovoljio s Monicom, odnosno da ne bi ispalo da me samo Monica zadovoljila, spomenut ću i Seku Aleksić i njen sinoćnji koncert u Zenici. Zapravo, nisam ja bio na koncertu, pročitah vijest o tome... Naime, protekle noći kraljica estrade napravila je spektakl u Zenici, a dio novca sa koncerta poklonila je malom Ajdinu za liječenje! Više od 9.000 obožavaoca prisustvovlao je spektaklu u Zenici koji je priredila Seka Aleksić. Kažu kako je koncert bio emotivan, a publika je dočekala gromoglasnim aplauzom i vriskom.

Šta reći nego, super i naravno, slažem se s komentarom koji glasi „puu jebem ti državu! Kad moramo praviti humanitarne koncerte da nam djeca ozdrave! Ali i onom u kojem se predlaže da nam ona bude počasni građanin ovog grada.

Hvala ti Seko KRALJICE što si usrećila tog dječaka. Ako neko zaslužuje da bude počasni građanin ovog grada onda si to ti Seko. I mislim da je svaki pravi Zeničanin saglasan s tim...duboki naklon.

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi