Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

subota, 12. rujna 2015.

Moć ne trpi kritičko mišljenje!

Na ovaj tekst koji sam pisao za jedan ovdašnji portal podsjetilo me današnje biranje novog/starog predsjednika stranke kojem neću spominjati ime. Nije vrijedno... Zapravo, podsjetio me dio teksta u kojem stoji da danas imamo (ne)ljudi koji preko podobnih iznose i pišu svoje viđenje stanja u gradu i državi prikazujući ga kao veoma teško i komplikovano, predviđajući ili zastrašujući nas po potrebi i s novim ratnim sukobima.


Nismo mi taoci raznih političkih (ne)dogovora zbog tog što su nam političari neuki i (ne)školovani već zbog tog što je naše znanje na vrlo niskoj razini i samo kap u moru problema naše države su hiljade studenata koji će, čak do 2020. godine ostati bez prava na apliciranje za stipendije iz programa ERASMUS+ kojem Bosna i Hercegovina nije pristupila zbog unutrašnjih političkih nesuglasica.

Naime, poprilično sam siguran da je taj aktuelni studentski problem mogao biti iskra koja bi uzrokovala plamen, ta neka vrsta lančane reakcije, ali slike grupa od po 50-tak studenata u nekoliko gradova više su ličile na vic o Crnogorcu koji se davio u moru.

Dakle: davio se Crnogorac u moru i iz sveg glasa zvao

- Uuuuupoooomoooć!!!

Gleda to drugi Crnogorac sa obale pa ga pita:

- Što se dereš , jado?

- Ne znam da plivam!

- Pa ne znam ni ja pa se ne derem!

Žali Bože što moramo imati posla s onima koji se „ne deru", kao, na primjer mladim Zeničanima koji su izveli nečuvenu akciju kupovine cijelog tiraža lista u kojem je bio članak o mutnim radnjama profesora zeničkog Pravnog fakulteta, pokušavajući na taj način sakriti od javnosti žestoke sukobe koji godinama traju među tamošnjim profesorima. Njima ne treba nikakav program za stipendije. Oni je imaju svo vrijeme jer su korisnici pozitivne diskriminacije, determinisane kategorije, koja usput budi rečeno, predstavlja i kamen spoticanja mladim profesorima na konkursu za izbor kandidata na početku svake školske godine.

Možda će djelovat' grubo, ali činjenica da se u proteklih 20-tak godina ne mijenja politička klima ili da se na političkoj sceni vrte uvijek isti, govori ili da je na vlast izgmizala hrpa prevaranata i hoštaplera koja veoma efikasno zna soliti pamet i „učiti nas za naše dobro" ili da smo, kako rekoh na samom početku, sa znanjem i sami na vrlo niskoj razini.

Ne treba pretjerivati no, kako vrijeme prolazi, generacije koje dolaze (generacije posoljene pameti) kao da ne zanimaju drugi ljudi, bitno im je da je mozak na paši, opušten s jednim jedinim problemom, kako se uslikat' za Facebook, onako, napućenih usana.

A vlastodršcima? Naravno, znajući s kim imaju posla, preko podobnih iznose i pišu svoje viđenje stanja u gradu i državi prikazujući ga kao veoma teško i komplikovano, predviđajući ili zastrašujući nas po potrebi i s novim ratnim sukobima.

Oni znaju s kim imaju posla i u ovom getu njima je ponajmanje bitno šta misli manjina poput 50-tak studenata ili nekolicina osvješćenih građana. Oni znaju da smo „merhametli" i zato nas i drže tako nisko, zato su nam pustili da međusobno organiziramo akcije prikupljanja ovoga ili onoga iz razloga ovoga ili onoga. Oni znaju da volimo životinje i zato su nam omogućili toliko pasa lutalica ispred zgrada u kojima stanujemo praveći od zelenih površina i dječijih igrališta azile a od nas samih majmune. Oni znaju da smo u neku ruku i zavidni i zato pronađu i koga će poslati na školovanje u inostranstvo i bez programa ERASMUS, o trošku poreskih obveznika.

Da, zavidni smo jedni drugima toliko da nismo u stanju dati podršku jedni drugima, javljaju se neki skriveni porivi tako da i veliki ljudi stradaju zbog pakosti i zavisti malih. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste činjenica da naša podsvijest još uvijek nije evoluirala i da kod mnogih prevladava mržnja i zavist a da u stvari i ne znaju zašto.

Oni znaju s kim imaju posla, oni znaju da su Zeničani, Tuzlaci, Mostarci i Banjalučani zavidni Sarajlijama i obrnuto možda čak i na izmjerenim vrijednostima zagađenja lebdećim česticama. „Njima je kritično, ali nama je kritičnije, ko ih j..e", 'ta će oni, vazda oni u centru pažnje", samo su neke od mogućih crnih misli.

A oni, znajući s kim imaju posla, savjetuju građanima, da ukoliko je kretanje napolju neophodno, da dišu isključivo na nos, da koristite zaštitu u vidu šala, najavljujući kako će kontinuirano obavještavati građane o stanju kvaliteta zraka. Nemaju novca ni mogućnosti da organizuju besplatan prevoz najugroženije kategorije, djece i starijih osoba do obližnjih izletišta uz jedan običan sendvič ili čaj na otvorenom. „NEMAJU", jer ga čuvaju za predizborne kampanje kada će u stotinama besplatnih autobusa, plaćenih našim novcem, dovesti u grad svoje vjerne glasače na mitinge i govore uz nezaboravne derneke sa gologuzim pjevaljkama.

Na kraju, siguran sam da bi i onečišćenje i koncentracije prašine i sumpordioksida u zraku bile svima daleko podnošljivije da nismo zavidni, odnosno samo da smo složni.

Iako je trenutna mladež najobrazovanija generacija moglo bi se zaključiti da je u isto vrijeme i najzavedenija i najposlušnija, ili možda griješim, možda su samo naučili da moć ne trpi kritičko mišljenje, jer je zasnovana na poslušnosti.

Mnogo je lakše poslušati savjete i navući na nos zaštitu, čekati povoljan vjetar, ko će ga sad tražit' besplatan prevoz za najugroženije kategorije. Nije jednostavno jer svakodnevno slušamo kako nema novca, a eto znamo i da moć ne trpi kritičko mišljenje.





1 komentar:

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi