Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.

Da smo složni mogli bi vladat’ Zenicom!?

“Da smo složni mogli bi vladat’ Zenicom!” rekoše mještani Nemilskog sliva. E, da su babi muda bila bi đedo”, pomislim ja. No, o tome poslije, počet ću s tumačenjim riječi “keti”... "Keti"- riječ koja opisuje nekog jadnika, osobu koji čuči, čami, čekajući negdje nekoga.

Npr. ono kad bošnjo od ranih jutarnjih sati čuči, čami, čekajući ispred kancelarije načelnika općine da se ovaj pojavi ne bi li mu odobrio za njegovu mjesnu zajednicu nešto malo željezne armature i cementa za 50-tak metara nekog makadamskog puta viškuće il' dole niže, nebitno.

U slučaju da mu odobri ovaj se vraća u selo k'o narodni heroj, uzdignuta čela. Da, da, nije džaba smišljen slogan "dođe čovjek vedra čela i napravi čaršiju od sela :)

Elem, čujem ti ja kako je njih dvanaest predsjednika mjesnih zajednica tako ketilo pred njegovom kancelarijom i svima je k'o nešto obeć'o, a kad su se ovi vratili u svoja sela dočekani su vala baš dostojanstveno. Pravili su ljudi i napravili sve što se dalo napravit’. Stanovnici Nemile dobili su i centralno grijanje. Toplana na biomasu koja je mještanima osigurala sistem centralnog grijanja u iznosu od 1,48 miliona eura.

Međutim, slavlje je kratko trajalo. Nastupilo je zlo. Nevrijeme, poplave i klizišta uništili su infrastrukturu sela “nemilskog sliva”. Mještani nemilskog sliva borili su se za život prepušteni sami sebi... Naravno, svako zlo ima svoj kraj. I ovo danas, sve će se to koliko sutra, zvat' juče. Putne komunikacije prema Orahovičkoj rijeci, Kolićima, Smajićima i Bistričaku su “osposobljene” i uspostavljena je minimalna prohodnost prema ugroženom stanovništvu, ali je takva i ostala.

Tako ti ja slušam od njih dvanaestorice, devetoricu kako se jade jedni drugima kako ih je njihov stari pulen načelnik (sada već gradonačelnik) zajeb'o... Nikom ništa nije uradio od onog što je obeć'o, a sad se moraju i najavljivat e-mailom. Moš mislit, e-mailom!? Onda ti oni moraju čekat otprilike sedam dana da im neko iz te šejtanske kutije odgovori, a zatim još sedam ili petnaest da bi došli, ne do njega, već do njegovih službenika. Nije ti bolan on više načelnik, sad je gradonačelnik i pravila su se promjenila.

Uspiju oni sa njegovim službenicima dogovoriti i da komisije za procjenu šteta izađu na teren, da geolozi i geometri naprave zapisnike ali povratne informacije nemaju. Niko ih više ne informiše kada će im tu uspostavljenu minimalnu prohodnost konačno urediti onako kako “spada”. :)

U svom tom njihovom jadikovanju čujem ih i kako kažu, " tako to oni nama rade, a nas dvanaest mjesnih zajednica, da smo složni mogli bi vladat Zenicom"!

- Njihovo ponašanje je krajnje arogantno, oni su plaćeni da rade za nas, oni su naš servis a mi smo volonteri", nastavlja jedan od predsjednika mjesnih odbora.

Po svoj prilici, kako su tih dvanaest sela i dvanaest predsjednika mjesnih odbora bili složni i doveli na vlast svog čovjeka tako su i vladali. Dobili su centralno grijanje za jedno selo i zatvorena vrata ureda...

Projekat “Glavna gradska magistrala” (GGM) koštat će 25 miliona dolara kredit sa rokom otplate od 25 godina. Projekat “Plava voda”, kredit od 11 miliona eura s rokom otplate od 15 godina. Od toliko godina kredita i tolikog novca mještanima nemilskog sliva pripalo je svega 1,48 milion eura.

Karikiram sad, za toliko godina otplate kredita koje će skupa sa Zeničanima otplaćivati i mještani Nemilskog sliva mogli su izgraditi svu infrastrukturu za svih dvanaest sela. Nemila je nekad imala status opštine i ako je uskoro opet bude imala, bit će to prva opština koja će startati sa dugogodišnjim kreditom.


Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi