Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

nedjelja, 5. srpnja 2015.

Zašto tekst koji je nastao prije 15 godina ponovo kruži bh portalima ?

Jebi ga, kad se ponavlja nek se ponavlja onako kako “spada”, rekli bi Bosanci u šali. Tekst Emira Hadžihafizbegovića “Ja više šutjeti ne mogu” nastao je prije 15 godina i ponovo kruži bh portalima, ko zna u koju svrhu.... Ni ja više šutjeti ne mogu, mogu nagađati zašto ga novinska agencija Patria izbacuje ali neću. Samo ću složit’ i pojednostavit’ priču ilustrirajući linkovima, a na kraju izvesti zaključak.

“I ne sjećam se cijelog konteksta, ali znam da je to bilo za kolumnu nekog od bh. listova”, rekao je glumac za avaz u januaru ove godine .

Fatmir Alispahić na portalu minber.ba 17. Oktobra 2011. prije nego li je skrenuo skroz udesno piše: “Glumac Emir nije ni u jednom vaktu mogao izgubiti glavu, jer svakom vaktu aplaudirao i služio. Njegov život su „godine prevare“, jer je u tom životu bio i velikosrbin i velikomusliman, a i bojovnik HVO-a. Dok se pripremao genocid nad Bošnjacima, on je po mitinzima za „srboslaviju“ mahao sa tri prsta. Onda je postao pozorišni advokat bošnjačke žrtve, dakako, za pare. Za njega su „kapetan Hajro i sakakta djeca bosanska“ u istoj valuti kao i Lepa Brena i klanjanje dženaze crknutom krmetu”.

Zatim, o polemici između Olivera Frljića i glumca Emira Hadžihafizbegovića poslije predstave “Pismo iz 1920.” inspirirane istoimenom pripovjetkom Ive Andrića, održane 30. septembra 2011. u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici Alispahić kaže: 


“Polemika nije bitna sama po sebi, koliko zbog podsjećanja na vrijeme u kome je bošnjačka zbilja gubila mjeru za realnost. Naime, glumca Emira je razljutilo što Frljić u svojoj predstavi, u negativnom kontekstu, koristi poklič iz njegovih „Godina prevare“: „Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikad nećeš! Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela!“ Polemika je postala slučaj jer se začas ispostavilo da je Glumac Emir taj koji je prvi halalio i Beogradu i Lepoj Breni.

Emirova predstava nastala je iz ambijenta u kome se javno zagovaralo da „nema više zajedničkog života“, da „svaki Musliman treba imati svoga Srbina kojeg će pogubiti“, da će Bosna biti „muslimanska država sa muslimanskom ideologijom“, i sl. “.

Oliver Frljić je otvorenim pismom želio upoznati širu javnost s njegovom namjerom kojom mu je pokazao da taj bivši kantonalni ministar kulture, dobroćudno lice s reklame za mobilne telefone, nekadašnji pripadnik HVO-a i Armije BiH, slavljenik na čijem rođendanu se okupilo 300 uzvanika iz cijele bivše Jugoslavije, bivši član Stranke reformskih snaga i aktualni član Stranke demokratske akcije, ima još jedno lice. “To je lice koje neodređenom prijetnjom pokušava napraviti pritisak i umjetničku cenzuru. Istu stvar je, ako se gospodin Hadžihafizbegović sjeća, 2008. pokušao napraviti ravnatelj Splitskog ljeta Milan Štrljić”, ističe Oliver.

Eto, moj Bošnjo kratke pameti, ja to tako pratim, a ti lijepo gledaj i čitaj, kako rekoh u prethodnom tekstu “mediji pišu ili govore o onome što čitaoci ili gledaoci žele da čuju i vide”. Danas, 05.jula, šest dana prije obilježavanja 20 godina od genocida u Srebrenici čitaj ono što ti  putem novinske agencije Patria serviraju iz ko zna kojeg razloga.


U principu, zaključak jeste i najteži dio za pisanje, a da li ćete se i vi složiti ne znam. Zašto tekst koji je nastao prije 15 godina ponovo kruži bh portalima? Znaju mediji da ni danas, a ni svih ovih dvadeset godina unazad javno mnijenje Federacije BiH ništa drugo ni ne interesuje. Znaju mediji da to vodi u beskonačnost i dobre plate. Oni žive od toga, žive od onog što ti želiš da čuješ. 

Najmanje što neko želi čuti je istina. "Ponekad ljudi ne žele čuti istinu, jer ne žele da njihove iluzije budu uništene". Skoro svaki zločin ima svoju posebnu težinu, a njegov izvršitelj, zločinac i nalogodavac svoje ime i prezime... osim u slučaju Srebrenica. Zaštićeni grad, demilitarizovana, sigurna, bezbjedonosna zona... sa prethodno razoružanim i golorukim narodom. Grad u kojem se desio genocid za koji nikad neće odgovarati svi njegovi izvršitelji, zločinci, nalogodavci, kreatori!? Neki su pomrli (ne)prirodnom smrću, neki "nestali", neki "neidentifikovani", a neki "nedodirljivi". Da se nikom više nikada ne ponovi ovakav zločin, ovakav genocid i ovakva izdaja...





1 komentar:

  1. Dokonjaštvo za slavu ili novac. Ili oboje. Za TO se mogu smisliti i nevjerovatne izmišljotine! Ozbiljne nedoumice, nastaju onda kada treba bliže odrediti ovu vjerovatnost osnove zbivanja. Zato nas se pokušava ucijeniti, pozivajući se na mnoge činjenice, izmišljene, lažne, pa i one vjerodostojne: ''Sve može da se dogodi...'' pa prema tome ''ma šta što se odigrava sa nama'' može da nam se NAMETNE! A čak ni u čisto matematičkom smislu, nije tačno da se sve može da dogodi, pošto postoji bezbroj različitih sila. Ako matematiku ostavimo postrani, ostaje nam ''istina'' i ''laž''. ...

    OdgovoriIzbriši

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi