Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

subota, 28. ožujka 2015.

Pazi kud hodiš sine moj.....

Na fejsbuku ste i mislite da je ono što vidite zaista tako!? Koliko nas se samo pretvara da je nezadovoljno ili pak zadovoljno, da uživa, krevelji se, kezi zube iako su svjesni da nisu pravi.... Zgražamo se nad nečijim riječnikom, svi smo nekako finćukasti, uklapamo se u razmjenu informacija sa prijateljima, poznanicima i potpunim strancima.

Pretvaramo se da smo ovo ili ono, ovakvi ili onakvi... Kod mene je od jutros bilo radno i udarno, bez obzira što je vikend... pretvar'o sam se da sam konj i da mi je sve svejedno. A večeras!? Večeras ću se pretvarat da sam ovca, jedna od tri i po miliona ovaca kojoj je svejedno ko joj je čoban.

Šalu na stranu, večeras se neću slikat kako pijem vino, popijem ja njega pođahkad i da se ne vidi. Večeras neću nikog prozvat nit' me je briga ko radi, a ko ne radi. Jednostavno, da malo skrenemo s teme rušenja aviona Airbusa i terorista, večeras ću podjeliti stopu prijateljičinog unuka i njeno razmišljanje...



Pazi kud hodiš sine moj.....

Ovo je stopa moga unuka. Nije obična. MOJA..... od Mog..... od Našeg..... kako su riječi samo riječi kad ih trebaš da pokažeš i iskažeš osjećanja onda ti fale, onda je svaka prazna..... Nedostojno obična, kad je ova stopa u pitanju.

Gledala sam svaku crtu i svaku krivinu i najviše bih voljela pregledati svaki nanometar ove stope i u svaki utkati zdravlje, sreću i sve ono što svaka majka svom sinu želi. Ne ide nama običnim smrtnicima, ne može.... Može samo da se uzdahne i poželi . Zato što smo mi tako krhki i nemoćni On nam je dao moć želje. Zato mu se opet i opet obraćam. Mom svevidećem i sveznajućem i svemogućem Kosmosu....

Pazi mi ove stope molim te....

Vodi računa da gdje god stanu i kad god stanu da ih prati sreća , da se razvezuju svi uzlovi, otklone sve teskoće, ispune sve potrebe ....ostvare sve želje...

Pazi mi ove stope molim te i daj im snage da se u svakom trenu uhvate u koštac sa svim nedaćama iz kojih će izići sa uspješnim završetkom.....

Pazi mi ,molim te ,ove stope i vodi računa da sutra tlo ovim stopama dodiruje osoba dostojna čovjeka ......i i molim te ne dozvoli da ikad magija prestane!!!!!!


Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Popularni postovi