Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

srijeda, 14. svibnja 2014.

Psiholog ili psihopata?

- A onda, pojavi se lik koji bi da iskoristi onog prostog, običnog čovjeka. Da dođe u poziciju da postane vođa ovih „malih“.

Piše: Goran Jerkić

Već duže vremena hodajući gradom razmišljao sam dali sam puko, kako mi kažu neki iza leđa, ili trebam voziti svoj film i baš me briga za tuđe mišljenje.

Kada se desio 7 februar vidio sam da je dosta onih koji misle kao ja i trebaju promjenu.

U ratu sam, normalno, bio mobilisan, ko nebi. Četiri godine rata, tri vojske i da me maši. Kako? Samo guzice i miševi! Zaboravih jednu malu činjenicu. Prije rata sam govorio da sam pacifista, u toku rata, naoružan, govorio sam da sam pacifista i danas, kada od oružja imam olovku i lijepo izgovorenu riječ, kažem da sam pacifista i sve pokušavam riješiti mirnim putem. 

Sve u svemu, likovi poput sudije, prof.na fakultetu, glumci, umjetnici, ljekari specijalisti, političari u ranim pedesetim godinama bez vojne knjižice i nekakvog staža u nekakvoj vojsci, što bi Jasmila rekla „mrš“. Za šta su oni? Samo da imitiraju život i da putem mimikrije poistovjete se sa pozicijom, profesijom, koju ujedno i svakodnevno ispunjavaju i da tako žive do smrti.

Ova rečenica je baš bila mudra, žive dok ne umru, ali zombiji kojima je ostala samo funkcija, prosta reprodukcija, a u ranim pedesetim nema ni toga, bolje bi bilo da se predaju. Kao kamikaze, da se ubiju, da ne smetaju.

Htio sam pisati o politici i nacionalistima koji su na juriš zauzeli pozicije i ništa već dvadeset godina njima je dobro i trude se da se to ne promijeni. S druge strane prost, običan čovjek živi jedan uredan život boreći se sa životnim zadacima koji se ispriječe na putu, za ugodnu i mirnu starost... i u jednom momentu se probudi u oluji...ne može dalje...moraju promjene.

Naravno da ovaj mali obični „veliki čovjek“ češće padne ali se ne žali pa se to i nečuje. Podrazumijeva se da kada padne, bude i rana, neka zacijeli, neka ne. I sve u svemu nekoliko malih običnih, prostih, u pravilu nisu priprosti kada se ujedine, desi se FEBRUAR.

Neki kažu bunt, a ja vidim samo normalnu reakciju. Normalnu za dvadeset godina zombija i papaka, ne može više. DOSTA!!!

A onda, pojavi se lik koji bi da iskoristi onog prostog, običnog čovjeka. Da dođe u poziciju da postane vođa ovih „malih“. Zaboravlja da je oko njega generacija koja je čitala Orvelovu „1984“ i „Farmu“, generacija koja zna za „Velikog brata“, generacija koja je odrastala uz Nietzscheovog "Nadčovjeka" i Fromovo „Umijeće ljubavi“.

To su oni koji su iz patriotskih razloga obukli uniformu ili su morali, a on nije. A on, samo zato što je pročitao nekoliko drukčijih knjiga misli da može vladati masama i da će iste te obične ljude „izmanipulisati“ da bi on postao ..... ih.

Već tri mjeseca lik zloupotrebljava poziciju na kojoj se nalazi, zloupotrebljava i masovna sredstva kominikacije. Kome stigne plasira svoju „istinu“. Već tri mjeseca lik pokušava ne biti MOBILISAN, ali želi voditi ostale mobilisane. Politika plenuma je dobra stvar. Nema lidera! Liader je: pravila za sve ista! Totalna decentralizacija društveno-političkog sistema, apsolutna društvena korisnost za običnog malog čovjeka. Političar je u funkciji čovjeka, a sredstvo je sistem.

Ovaj lik kojeg spominjem u tekstu to i te kako nije shvatio. Inteligentan ali spor. Šta ćeš, nije savršen. Psiholog ili psihopata, svejedno, nije dobio prolaznu ocjenu.

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi