Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

utorak, 20. svibnja 2014.

Oni su na budžetu, zar to nije 1.300 kreveta?

Piše: Goran Jerkić, za blog „32 vijećnik“

Solidarnost je tako normalna stvar na Balkanu i osjećaj za zajednicu je puno veći od podgrijavanja nacionalne netrepeljivosti tokom rata i u poslijeratnom periodu. Haos koji nam se desio sa poplavama je pokazao da ljudi bez obzira na bilo kakve ograde koje su političari gradili zadnjih dvadesetak godina idu u davanje pomoći, dijele ljudi šta imaju sa unesrećenicima. Volim što sam Bosanac.

Ne mogu a ne kritikovati nemarne, nesposobne, atrofne, nespremne političare. Mediji su me nervirali, što je za očekivati. Oni su u funkciji političara pa tako čekaju mig šta će i kada raditi.

U Zenici je postojao veliki lokalni radio koji je svojevremeno slušalo gotovo milion slušalaca. Onda je došla reorganizacija. Formirana je i televizija. To je bilo prije više od dvadeset pet godina. Danas, ista ta kuća je na nivou da je lokalni radio i lokalna televizija. Rukovodstvu te kuće nije palo na pamet da se šire ili makar ojačaju. Princip „ne talasaj“ traje još uvijek. Njega je uvela u rad Medina, a nastavila utabanim stazama netalasanja Dženana.

Ali, ponese me priča, htio sam o političarima. Kada kao običan građanin dođeš na adresu Civilne zaštite i Crvenog križa kažu ti „samo daj telefon, zvat ćemo te“. I ništa. Nekoliko dana je telefon čekao ali poziva nema. Moj drug Vehid je otišao prvi dan na helikoptersko sletište i uvukli su ga u helikopter. Drugi dan je opet tražio kako da pomogne.

Esad je za sebe našao da pomogne u Crvenom križu. Ja sam opet sa Kemom obilazio obližnje pozicije i prijatelje na tim mjestima koji su nas zvali ili smo zvali mi njih. Nemila, Čajdraš, Begov han, Brce... bilo nas je svugdje.

Uh.... ja sam htio pisati o političarima. Možda političari ne zavređuju niti vrijeme, niti prostor. Komadant civilne zaštite javlja gdje su se pokrenula zemljišta i čovjek hoda li hoda. Pomoćnik komadanta na drugoj strani radi isto. Vjerovatno im je to zadatak.

Ali...šta je sa onim spiskovima koji su ad hoc pravljeni. Ili da postavim stvari drugačije.

U kantonu ima gotovo 800 zaposlenih, u općini ima više od 500 zaposlenih. Oni su na budžetu. Zar to nije 1.300 kreveta za unesrećene?

Puno toga je rađeno helikopterima. Valjda postoje ljudi koji to znaju, gdje će i šta će. Ali omladinsko naselje u Nemili je nekada imalo i 400 kreveta, zar se nisu trebali smjestiti oni koji su morali. Da ne spominjem rodbinu i prijatelje. Zar u tim organizacijama poput civilne zaštite, hitne pomoći, vatrogasci ne postoje planovi šta uraditi ako se desi ovo ili ono.

U Crvenom križu je već priča ne nosite odjeću, dajte hranu, na drugom mjestu traže lijekove. Pa političari radite li vi šta? Postoje li pretpostavke kada je jedan grad u haosu, šta mu treba za jedan dan?

Nisu uradili ništa dvadeset godina, jer da su radili, nesreća se ne može izbjeći ali može ublažiti.

Dok se zaduženi bave nesrećom šta radi MUP, šta rade inspekcijski organi. Jeli njima nesreća? Hoće li povećati aktivnost na uklanjanju kokošara, žohara....koji žele ušićariti na nesreći.

Šta radi ministarstvo poljoprivrede? Priprema li pomoć u sjemenskom materijalu i gorivu. Šta rade banke. Jeli i njima nesreća. Hoće li makar odgovoditi ovomjesečnu ratu kredita. Šta rade ssvi oni koji nisu direktno uključeni u rješenje haosa... Jel' sve treba prozivati ili će se sami aktivirati?

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi