Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

ponedjeljak, 5. svibnja 2014.

Dan poslije?

Muhamed Pivić, za Dnevno BiH - objavljeno 26.03.2013.

Svih ovih martovskih dana Zenica je bila u žiži zbivanja u državi. Ovom prilikom neću o proslavi kojom se građani prisjećaju na dan kada je Bosna i Hercegovina postala neovisna, niti o brigadirima ORA koji su prodefilovali Titovom ulicom prisjećajući se nekadašnjih velikih saveznih akcija i perioda lokalnih i republičkih omladinskih radnih akcija, do 1990. godine.

Sve su to samo “obični” ne/radni dani, baš kao i tradicija koja spontano 21. marta okuplja Zeničane uz rijeku Bosnu, na kojoj sam i sam prije uobičajenog radnog dana popio čašicu jabukovače i počastio se jednim čimburom.

Tradicija je duga više od jednog stoljeća a uprkos ovogodišnjoj hladnoći i kiši, ne mali broj ljudi uživao je uz igru i pjesmu. I ove godine su Zenički mljekari dijelili mlijeko, čimbur od 1500 jaja donirali su iz jednog privatnog preduzeća, a još oko 500 kilograma ćevapa i pića donirali su članovi Grupacije.

Dan poslije, euforija pred i nakon utakmice Bosna i Hercegovina - Grčka, u okviru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, plavo-žute zastave, slavlje, hiljade građana na ulicama grada. Izuzetan osjećaj, Bosna i Hercegovina nikad bliže plasmanu na jedno veliko natjecanje.

Gledajući na prethodna dva dana ili čak dvije godine, tačnije od 2010 i općih izbora, sve funkcioniše besprijekorno. Međutim, blokirane državne institucije, kriza u Federaciji BiH, podjeljeni ljudi i država po nacionalnoj osnovi sve više liči Južnoj Africi i aparthejdu iz 1950-tih.

Ali koga je briga za državne institucije, u samo dva martovska dana pokazali smo da imamo i stvari koje nas ujedine, da nam malo treba i da smo sretna nacija ali samo u većinskom bošnjačkom dijelu države. Pobjedom u Zenici naša reprezentacija je pokazala snagu Bosne i Hercegovine a tv izvještaji iz Mostara i Banja Luke njenu slabost.

Sretna nacija je nacija sretnih obitelji a koliko je sretnih obitelji dan poslije?

Dan poslije sreo sam penzionera javnog preduzeća u stečaju koji ne prima mirovinu, koji je, kako kaže, na ivici smrti jer se bori sa visokim pritiskom kojeg je “zaradio” bezuspješnim obilaskom općinske administracije u potrazi za svojom zarađenom mirovinom.

Dan poslije sve je isto, na Kamenom mostu opet kutije, jedna za prikupljanje humanitarne pomoći “gladnom/oj” , druga za humanitarni koncert pomoći oboljelom/oj.

Da bi samo prošetali ulicama grada, ukoliko ste suosjećajni, treba vam najmanje 20,00 KM. a koliko će tek trebati za narednih nekoliko godina?

Ako te humanitarne aktivnosti uporedimo sa projektom Narodne kuhinje, koji je započeo u Zenici otprilike prije 13 godina sa 900 korisnika, da bi se deset godina poslije taj broj popeo na 2.230 korisnika na širem području grada i da taj broj stalno raste, moglo bi se reći da i nismo nacija sretnih obitelji.

I dok, primjera radi, devet od deset Norvežana smatra se sretnim i novac im nije važan, građanima u Bosni i Hercegovini u većini slučajeva novca nedostaje ili ga nemaju nikako. Ovdje je na snazi izreka “rodi me majko sretnog da poslanik budem” jer za njih recesija ne postoji, poslanici imaju novca, politika je postala unosan i dobar posao.

Sve što trebate je da znate da uplitanje u nečije interese nije poželjno jer „konkurenti” to shvataju kao prijetnju, da postoji veći dio koji je protiv postojećeg stanja ali da su na margini, nisu podržani i padaju na političke ublehe a grupe koje imaju novac zadovoljne su postojećim stanjem.

A gdje ćete vi završiti naredne godine, na čašici “besplatnog” pića i čimburu, u kutiji na Kamenom mostu, u potrazi za obećanom/zarađenom mirovinom ili nekom novom aparthejdu, ne zavisi od plasmana reprezentacije niti jednog velikog natjecanja.

To zavisi od grupa koje imaju novac, od njihovog opstanka u poslaničkim klupama, opstanka na funkcijama državnih ustanova i njihovog ne/dogovora.

Zavisi i od uspostave građanske države ali oni paze da im se to ne dogodi.

I na kraju, “dan poslije Brisela, nije poznato šta su lideri sedam vodećih stranaka zaista dogovorili u vezi s provođenjem presude Sejdić – Finci. Sudeći po izjavama nekih od njih, kao da su bili na različitim sastancima”.

Od uspostave građanske države barem za sada nema ništa, jer oni opet poručuju: “dogovor vodi u treći entitet”.

Ako dogovor vodi u treći entitet, kuda nas onda vodi neuspješan dogovor?

Za ‘dan poslije’ neuspješnog dogovora trebat će nam mnogo više od običnih kokošijih jaja na tavi….






Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi