Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

petak, 25. travnja 2014.

Zeničanka Samra: Njenu prvu izložbu otvorio je princ Neu-Isenburga i gradonačelnik!

- svojim slikama želim da pokažem zadovoljstvo i slogu bez obzira na nacije...

Nakon više samostalni izložbi fotografija zeničanke Samre Babalija, koja živi i radi u Njemačkoj, (Frankfurter Strase 125-127), Neu Isenburg, odučio sam da svojim sugrađanima predstavim kako je Samra zakoračila u svijet fotografije.


Samra ima dvije kćerke, 8 Godina (Edita) 12 Godina (Adelina), udata, a muž je iz Brčkog, odrastao kod tetke u Bosni i Hercegovini.


„Došla sam s mamom, rodicom i bratom krajem aprila 1992 godine. Uputili smo se s predzadnjim autobusom koji je smio da izađe iz Zenice“ priča Samra. Tada su nam rekli „idite, samo idite i spašavajte glavu. Put do Zagreba trajao je otprilike 3 dana. Kroz sve moguće barikade, onako prestrašeni, stigli smo u Zagreb a nekih par scena iz tog vremena neću nikada zaboraviti.


Sedmi razred osnovne škole pohađala sam u školi Ivan Goran Kovačić u Zenici, sadašnjoj „Musa Ćazim Ćatić“ a u Njemačkoj nastavila sa 8. bez znanja jezika. Nisam nikad bila ni na jednom kursu ili imala mogućnost da pohađam kurs.


Poslije osnovne škole sam nastavila dalje u školu i stekla zvanje pravnika. Radim kod advokata i notara vec 13 godina po 3 dana u sedmici a ostatak vremena posvetila sam fotografiji i mojim novinama, priča Samra.



Oduvjek sam voljela fotografiju i bio mi je hobby. Savjetovali su me da otvorim foto atelje, jer su smatrali da to radim stvarno profesionalno. Kad mi je tata umro otvorila sam studio i počela od najmanjeg, bez velikih profesionalnih kamera itd. jer to mi je davalo snagu da prebolim gubitak tate.


Uz to sam počela da se angažujem za puno građana i grad uopšte, počela sam pisati novine i slikati. Svoj prvi list izdala sam 2011.god. novine koje se ne plaćaju i ne kupuju. Nakon velikog truda,ne znam tačno koliko brojeva mojih novina, građani i grad su se zainteresovali jer takve projekte još niko nije radio, stvari koje obilježavaju dobrotu i istoriju ovog grada gdje živim.


Ove godine sam po želji gradonačelnika dobila šansu da izložim moje radove već 2 puta. Prva izložba bila je u opštini a na otvorenju je bilo velika zeinteresiranost tako da je zbog toga i nastavljena. Izložbu je otvorio princ Neu-Isenburga i gradonačelnik. 


Princov djed je u ovom gradu tada dao prvi komad zemlje izbjeglicama i tako se davala zemlja i dalje izbjeglicama, još od prije 200 godina. Izlozba je napravljena s ciljem promocije i integracije, zadovoljstvu i pomaganje građana međusobno. Održavala se u toku sedmice tolerancije i borbe protiv rasizma.



Htjela sam da pokažem na svojim slikama, zadovoljstvo i slogu bez obzira koje nacije itd. ovdje pop i hodža na mom kauču zajedno sjede i druže se, ističe na kraju.


Njena web str. nalazi se na adresi: http://www.fotoatelier-perle.de/

a stranice na facebooku su:
https://www.facebook.com/pages/Fotoatelier-Perle-Neu-Isenburg/188134861238711

https://www.facebook.com/pages/Neu-Isenburger-Extrablatt/351108298332240




Ein buntes Gesamtbild der Stadt bieten die Bilder von Samra Babalija
http://www.op-online.de/




Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi