Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

nedjelja, 20. travnja 2014.

Šta je za nju Uskrs/Vaskrs kada nema šta da jede?

Prije nekoliko dana sam pisao o prevarenom žirantu, starici koja živi sama, koja je, s obzirom na izuzetno tešku financijsku situaciju u kojoj se našla, primorana prositi u Vitezu.


Na Uskrs/Vaskrs, najveći blagdan, dan Uskrsnuća Isusa Krista starica još uvijek nema ništa u frižideru, niko joj nije pozvonio, niti otvorio vrata od dana objave video priloga. Toliko o bh humanosti, tekstovima i objavama koje se po svoj prilici pišu uzalud.

Dakle, iako je ostavljen kontakt telefon, iako je priču pregledalo skoro 1000 ljudi, prenijelo nekoliko portala, ništa. Niko ni dupetom nije mrdnuo, nazvao, niti pitao ili provjerio dali je zaista onako kako stoji u video zapisu.

Podsjećam, pomišljala je da je jedno od rješenja i samoubistvo „strujom“ a da problemi koji su je zadesili ne dopiru do njenih najmilijih, kćerke i sina koji su ranije napustili državu a ipak očekuju nasljedstvo, jednosoban stan koji je u vlasništvu Jelice. Penzija koju prima, kada se odbije tuđi kredit koji vraća, iznosi 119,69 maraka.

Tim iznosom može pokriti tek troškove režija, dok joj za hranu i ostale svakodnevne potrepštine ne ostaje gotovo ništa. Naime, Jelica od svoje penzije, ukoliko plati sve što joj država traži, ne može kupiti ni lijekove a živa ostaje zahvaljujući „kantici hrane“ koju rasporedi na tri obroka.

Kontakt tel: Jelica Komšić

mob. +387 64 418 9959 ili fiksni +387 32 227 661

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi