Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

utorak, 15. travnja 2014.

Dojadilo mi je više da im ćutim i klimam glavom!

Radi zaštite identiteta osobe o kojoj ću Vam putem svog bloga pokušati približiti o čemu se zapravo radi, neću spominjati imena nego odgovorne institucije za koje izdvajamo ogroman novac iz raznih budžeta.Toliko zahtjeva, buke, demonstracija i čega još sve nismo vidjeli u posljednjih 70-tak dana a da niko još uvijek nije postavio pitanje, trebaju li nam te institucije koje nisu u stanju da nas zaštite od napada i silovanja nacional/fašističko/rasističke bagre koja se ustoličila u raznim foteljama.

U privatnoj korespodenciji sam saznao nevjerovatnu priču za koju pretpostavljam da nije jedina i da ih zapravo ima još samo se ne iznose u javnost ili ih nema ko objaviti. Zapravo u ovoj priči radi se o doktoru nauka s ciljem eliminacije s radnog mjesta. „Šefice me prijavljuju me za neetičko i neprofesionalno ponašanje i pravljenje gubitka ustanovi, a ustvari prebacuju ono što oni meni rade na mene“, između ostalog stoji u toj priči.

- Kada prijavim neprimjereno ponašanje pojedinih kolega Direktoru, loptica se prebaci na mene te se ja pozivam na pisanje izjave a moberi i dalje provode mobing nada mnom kao žrtvom, nastavlja on/a. Obraćao/la sam se Sindikatu ustanove ali bezuspješno. Obratio/la sam se Općinskom Sudu, međutim, pripremno ročište se se razvlači bez obzira na urgencije. Situacija na radnom mjestu je goruća! Moje zdravlje trpi kontinuirane uvrede, šikaniranja, neobezbjeđivanje adekvatne ordinacije, specijalizacije, edukacije te sredstava i uslova za rad. 

 Nemam se kome obratiti za pomoć po bilo kom pitanju. Optužen/a sam da sam učinila lakše povrede radne dužnosti tj. kašnjenja na posao a sve neosnovano i bez ikakvih argumenata te dokaza u smislu vremenskih intervala, u kojoj službi su učinjeni izostanci, kada konkretno, a što sve odudara od šiht listi te iznosa plaće koji nije umanjen. Kada sam tražio/la da se konkretno izjasne gdje je navedena povreda učinjena u kojem vremenskom intervalu, direktor Ustanove se pravdao da je poslao upozorenje svim uposlenicima, a što nije tačno.
Nisam VIŠE u stanju da se nosim sa stresnim situacijama na radnom mjestu sam/a s „tri šefice“ plus direktor a nekada je bilo i četiri plus direktor. Obraćala sam se Sindikatu Ustanove i mnogim drugim institucijama poput Transparency International-a, Ministarstvu Zdravstva kantona, Ombudsmanu, udruženju STOP MOBING i mnogim drugim za pomoć zbog kontinuiranog mobinga i šikaniranja kojeg doživljavam na radnom mjestu, međutim, bezuspješno, stoji u jednom od dokaza koji sam dobio.

Međutim, već sam javno pitao i pisao trebaju li nam Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH?

Naime, svi oni prema kojima se ombudsmen/ombudsman za ljudska prava preporukom obrati i pored te preporuke institucije odgovorni ne odgovaraju na pismene upite niti smatraju obaveznim učiniti bilo šta jer je u pitanju samo preporuka.

Na zvaničnoj web.stranici Institucije ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH između ostalog stoji:

“Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH, ukoliko utvrdi povredu prava, izdaje preporuke nadležnim organima da poduzmu mjere kako bi se ispravile povrede ljudskih prava ili slabo funkcionranje uprave.

Mi ne mijenjamo odluke javnih organa vlasti, niti preuzimamo ulogu organa koji postupaju po žalbi. Institucija se ne može miješati u proces odlučivanja sudova. Također, mi ne zastupamo podnosioce žalbi pred javnim organima, niti pišemo podnese ili žalbe u njihovo ime. Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH ne može dodijeliti nadoknadu za utvrđene povrede ljudskih prava”.

Pored svega navedenog postavlja se opravdano pitanje zašto će nam onda jedna takva institucija ako lokalne vlasti i odgovorni nisu dužni ispoštovati njihove preporuke?

Sustav nije efikasan u zaštiti ljudskih prava, osnovnih ljudskih prava i sloboda, osoba koja je mobingovana nalazi se u začaranom krugu da nema kuda i kome da se obrati, sustav, odnosno institucije su uvezani a mi građani nismo, posebno mi koji nismo podobni i poslušni i ne radimo za cilj i dobrobit vladajuće elite.

Prema tome, opravdano se postavlja pitanje hoćemo li se već jednom uvezati? Hoćemo li tražiti smjene ili zatvaranje institucija poput Sindikata, udruženja STOP MOBING-u, Transparency International-a Ministarstava Zdravstva kantona ili samih kantona koje potrošiše ogroman novac ne čineći ništa na zaštiti osnovnih ljudskih prava.

Hoćemo li se već jednom uvezati i stati na put nacional/fašističko/rasističkoj bagri koja nas uništava psihički, moralno i materijalno?

Ono najstrašnije, gdje se radi o silovanju, ovaj put  neću obrazlagati jer mislim da je dovoljno i ovo da se građani probude, da neće čekati da dožive silovanje, kao ovo za koje imam dokumente koje u interesu istrage nije dobro objavljivati. Nadam se da je dovoljno i ovo, jer pametnom je i išaret DOSTA.


Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi