Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

srijeda, 20. veljače 2013.

Učini li šta jado, kukavice, poltronu…


Dragica Mitrović živi u zeničkom naselju Crkvice sa kćerkom Kristinom Redžepagić u 11 kvadratnih metara. Kristina je peti razred osnovne škole. Nemaju frižider,nemaju šporet i TV su posudili od komšija. Dragicina želja je da ima koher jer nema na čemu spremati hranu. 

Ova samohrana majka ima socijalnu pomoć u iznosu od 120 konvertibilnih maraka.


Puna im usta zaštite nacionalnih interesa, multietničnosti, zaštite sopstvenog naroda.

 Čije su one, Dragica i Kristina, iz kojeg reda naroda dolaze, odnosno nestaju u neimaštini i gladi u 21 vijeku?
Dragica i Kristina


Skoro u samom centru Zenice, nepun kilometar od Općine Zenica, u zgradi na raskrsnici u Crkvicama, žive majka i kćerka koje – bukvalno gladuju!
Šta je učinio predstavnik naroda koji sjedi u ime njih u općinskom vijeću Zenica?

Učini li šta jado,  kukavice, poltronu…. ili samo činiš ono zbog čega su te i postavili na to mjesto? Da im posvajaš, klimaš glavom i  zatvaraš oči?
 Što ćeš učiniti da im bude drugačije ?  Možda joj i nije teško što živi u gasonjeri od 11 kvadrata sa svojom kćerkom koja ide u školu i pohađa peti razred osnovne škole, jer kćerka joj dobro uči, ali teško joj je jer nema novaca da joj kupi sendvič od 1 KM.
Teško joj je kao i svima nama, što se bogatite na srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj tuzi i jadu.

Nije li vas stid da grupa dobrih mladih ljudi iz udruženja“Kakanjsko Srce”, koji pomažu ljudima u nevolji, pomažu u vašoj općini?
Kakanjci pomažu u Zenici, dok Vi, Zeničani koji ste birani da rješavate problem lokalne zajednice, vi ga zapravo svakodnevno pravite.

Šaljete iznemoglu majku od kancelarije do kancelarije, skidate je s dnevnog reda kao što svakodnevno skidate zaposlene s radnih mjesta.  Šaljete ih već 20 godina na biro za zapošljavanje a sa biro-a ili čak iz školskih klupa zapošljavate svoju djecu.
Vaša djeca nisu gladna, vaša djeca imaju za sendvič, vi,  kao ni vaša djeca,  ne znate šta znači nemati, šta znači biti gladan.

Ne zanima Vas majka gladnog djeteta? A šta Vas zanima? Gladni psi možda?
Eee, predstavnici naroda…… Možda vas psi neće ujedati  ali ne garantujem da gladni narod neće.

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi