Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

ponedjeljak, 25. veljače 2013.

Treba li nam Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH?


Nakon moje prvobitne reakcije na priču o porodici Mitrović iz Zenice koja je u teškoj socijalnoj situaciji obišao sam ovu porodicu sa prijateljem u namjeri da saznam više.

U hodniku ispred garsonjere od 11 kvadrata zatekli smo dvije djevojčice kako se igraju pospremanja kućice od kartona. Zapravo mala Kristina nije od onih djevojčica koje imaju internet te ne igra igrice koje se igraju pomoću računala. 

No, njoj i ne treba internet, njena želja da ima laptop ispunjena je, laptop je poželjela jer će joj biti potreban za školu.
S obzirom da smo se najavili, na vratima nas dočekala Dragica, nekako smo se “provukli” kroz uzani hodnik, sjeli i započeli razgovor.


Nisam došao u namjeri da pravim priču ali sam tok razgovora navodi me da napišem par riječi.

Kao i svaka druga priča i ova bi mogla završiti za nekoliko dana, jer  Dragica koja nije imala frižider, šporet  (TV posudila od komšija),  ispunila se želja (da ima koher jer nema na čemu spremati hranu) ali pitam se šta će to spremati za mizeriju od socijalne pomoći.

Dragica je završila ugostiteljsku školu i nekad je radila, međutim već godinama ne radi, bračni status - razvedena, dok za njenog bivšeg muža možemo reći da je među 80 posto očeva u BiH koji poslije razvoda po svaku cjenu izbjegavaju izdržavati vlastito dijete.

Činjenica je da je teško naći  posao u našoj zemlji i mlađim od Dragice ali je isto tako činjenica da se ne živi od 120 KM mjesečno niti će trenutna humanost građana dugoročno pomoći  ukoliko se ne nađe posao ili ne dodijeli alimentacija.

Takođe, zabrinjavajući je podatak da lokalne vlasti duže vrijeme izbjegavaju pristupiti ozbiljnije ovom i sličnim problemima građana.
Naime, lokalne vlasti  i pored preporuke institucije za zaštitu ljudskih prava već nekoliko godina ovoj porodici  ne odgovaraju na pismene upite niti smatraju obaveznim učiniti bilo šta jer je u pitanju samo preporuka.

Na zvaničnoj web.stranici Institucije ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH između ostalog stoji:

“Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH, ukoliko utvrdi povredu prava, izdaje preporuke nadležnim organima da poduzmu mjere kako bi se ispravile povrede ljudskih prava ili slabo funkcionranje uprave.
Mi ne mijenjamo odluke javnih organa vlasti, niti preuzimamo ulogu organa koji postupaju po žalbi. Institucija se ne može miješati u proces odlučivanja sudova. Također, mi ne zastupamo podnosioce žalbi pred javnim organima, niti pišemo podnese ili žalbe u njihovo ime. Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH ne može dodijeliti nadoknadu za utvrđene povrede ljudskih prava”.

Pored svega navedenog postavlja se opravdano pitanje zašto će nam onda takva institucija ako lokalne vlasti nisu dužne ispoštovati njihove preporuke?

Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi