Blog je pokrenut 17 oktobra 2012.god. s ciljem da se upozori na mnoštvo nezaposlenih i onih koji žive na rubu preživljavanja. Dvije godine poslije "trideset drugi vijećnik"je dostigao veliki broj čitalaca čije tekstove nerijetko prenose i razni bh portali. Teme su proširene, a blogu su se pridružili slobodni, misleći građanski aktivisti koji će govoriti o društvenim problemima koji tište građane ovog grada, kantona i države. Autor bloga: Muhamed Pivić

petak, 1. veljače 2013.

Bijesni psi i sudionici “političkog programa” prvog čovjeka grada!

Prije nekoliko dana pratio sam reakcije na tekst “Bijesni psi u Zenici”, nakon kojeg se na društvenoj mreži otvorila rasprava u kojoj se više nije znalo tko je bijesan a tko komentariše. 

Polemika između onih koji se zalažu za azile i onih koji su za eutanaziju pasa lutalica prerasla je otvoreni “rat”. Valjda je lakše udariti po neistomišljenicima koji nisu u vlasti nego po ovim drugim.

Nevjerovatno, preko 180 komentara popraćenih psovkama u kojima se “spominjala” majka, otac, čak i djeca. Sreća da su administratori facebook stranice (neću spominjati ime da ne bude reklama istoj), mada sa zakašnjenjem, reagovali i uklonili raspravu.

“Politički program” prvog čovjeka grada ili mehanizam pretvaranja Zeničana u magarce je na putu da uspije.

Počeli smo jedni drugima proturiječiti, međusobno “spominjati” familiju a sve zbog nerada i nesposobnosti vlasti da sprovedu sopstvene zakone.

Zašto se javno ne raspravlja o činjenici da direktorica Uprave za inspekcijske poslove nema vremenski ograničen mandat ? O ovom slučaju se ništa ne govori?

Zašto se ne raspravlja o činjenici da se nastavnici u školama moraju svake godine javljati na konkurs za svoje radno mjesto a rukovodilac kantonalne inspekcije je svoju poziciju obezbjedio/la do penzije?

Zašto se ne raspravlja o tržišnom inspektoru u Zenici koji je pokazao i dokazao da može biti jači i od suda? Inspektoru koji se radije obračunava sa ženama negoli sa nekim moćnicima.

Zašto…..

Zato što je jednostavnije svoje frustracije preusmjeriti na nejač, a ako je ta nejač životinja - još bolje. Istrest’ ćemo se i vratiti svojoj sivoj realnosti.

A u našoj realnosti svakodnevno sve više ljudi razmišlja o odlasku iz grada ili države.

Poskupljenja su naša svakodnevnica, građani sve teže žive, svjetla na kraju tunela nema, a mi? Mi sudionici “političkog programa” prvog čovjeka grada, mi njačemo!




Nema komentara:

Objavi komentar

Na raskršću života

Na raskršću života
Ako je toliko važna etnička pripadnost i taj nekakav jebeni osjećaj nacionalnog identiteta za kojim pojedinci ili čak veliki broj njih traga stotinama godina unazad, a u tom traganju su spremni i na međusobna prepucavanja, teške riječi, prijetnje ili progone neka mi onda neko od njih objasni zašto toliki broj ljudi iz njihove etnije napuštaju svoju domovinu i okruženje u kojem su se osjećali „svoji na svome“ ? Može li se išta kupit za taj „osjećaj pripadnosti“? Zašto se na poslijetku taj „osjećaj pripadnosti“,( odlaskom iz domovine) mijenja i uzima državljanstvo druge države? Ovoj kleronacionalističkoj vlasti odgovara da se njeni građani bave sami sobom, da se vraćaju u tu daleku prošlost jer sve dok su „tamo daleko“ niko ih neće pitati za sutra. Meni je ostalo, u najboljem slučaju još nekoliko godina života i ne mislim ga trošiti na budalaštine odakle potičem ja, a odakle Bosna. Iz pi*ke materine, i ja i ova vukojebina i ovi „kreteni“ što se međusobno prepucavaju, eto odakle. Imate li posao? Osmočasovno radno vrijeme, odgovarajuću platu, slobodne dane, godišnje odmore? Ako imate, onda ništa. Shvatam, plaćeni ste da spinujete i naivne vodite žedne preko vode. Muhamed Pivić, 32 vijećnik.

Arhiva bloga

Popularni postovi